Dioniz i maska

Dioniz nosi trag odbjeglih bogova onima dolje koji su bez bogova. Nositi trag - to je ono prenošenje ljudima znakova od bogova, ono biti-u-sredini. (...) Dioniz je sin smrtne žene, Semele, jedne od četiriju kćeri Kadma, kralja tebanskoga. Majka je izgorjela u munjinu plamenu oca Zeusa, prije nego je rodila sina, a otac ga je od plamena žara zaštitio osvježavajućim viticama bršljana. Tako od boga rođen u smrtnoj ženi, Dioniz svjedoči za bytak oboga, jest taj bytak u najvlastitijem jedinstvu. Dioniz nije tek polubog među drugima, on je izvrsni polubog. On je "da" najdivljijega, u stvaralačkom nagonu neiscrpnog života, i on je "ne" najstrahotnije smrti uništenja. On je blaženstvo čarobne opčinjenosti i jeza zbrkanog užasa. On je Jedno time što je Drugo, tj. on, time što jest, ujedno nije; time što nije, on jest. Bitak međutim za Grke znači 'prisutnost' - parousia. Bivajući prisutnim, taj je polubog odsutan, a bivajući odsutnim, on je prisutan. Simbol prisutno odsutnoga i odsutno prisutnoga jest maska. Ona je osobit simbol Dioniza, tj. metafizičko-grčki shvaćeno: izvorne upućenosti bitka i nebitka (prisutnosti i odsutnosti) jednoga na drugog. Obrnuto, upravo je taj simbol kao Dioniz odlučujuća potvrda istinitosti našeg tumačenja grčkog iskustva bitka.

*****

Izvorno kazivanje pjesnika kao zasnivanje nije samovoljno izmišljanje, nego samopostavljenje pred oluju bogova, da bi se u riječi i postanku riječi uhvatili njihovi migovi, munja, i tako se riječ sa svom njezinom skrivenom skočnom snagom stavila u narod. (...) Sam jezik ima svoj izvor u šutnji. Prvo se u njoj mora sakupiti nešto slično kao 'bytak', da bi potom bilo izrečeno van kao svijet. (...) Kazivanje je pjesništva kao događanje ono što bogove i ljude oslobađa za njihovo određenje. Bez toga kazivanja sve bi se moralo zapetljati u tami svete divljine i 'izjelo bi se' u 'vrućem bogatstvu nebeske vatre'. (...) Pjesništvo kao zasnivanje bytka jest izvorno zakonodavstvo tako da zakoni uopće ne izlaze na vidjelo a ipak se sve uklapa u sklad.

*****

Bog unosi usporavanje u silovitost kojom ono što izvire hoće samo sebe. (...) Nakon bijega bogova zemlja je bez puteva. (...) Bogovi su pobjegli, a tko je čovjek, to ne znamo. U postavljanju pitanja, tko je čovjek, mi ipak pitamo iznad njega i tako nužno mislimo nadčovjeka. U postavljanju pitanja o bogovima, ono uvijek pada ispod njih, i tako mislimo podbogove. Nadčovjek i podbogovi su isto.

*****

Što su moći čistije, to je bitniji, a to znači nužniji, njihov uzajamni odnos. (...) Što je čistiji izvor, to je čistiji, bezuvjetniji sukob moći izvora. Izvornost sukoba je to vjerodostojnija, što se ova više skriva.

M. Heidegger, "Hölderlinove himne 'Germanija' i 'Rajna'"