Metafyzički početak Novoga vijeka je jedna mijena bistva istine, čiji razlog ostaje skriven. Istina postaje izvidnost. Ovoj je jedino i samo do u predstavljanju provedivog osiguranja predstavljenog bića. Zajedno s mijenom bistva istine premješta se bistveni sklop predstavljanja. Dosad i od početka metafyzike je pred-stavljanje (noein) ono razabiranje koje posvud biće ne trpno prihvata nego pače djelatno ugledajno pušta da mu se nada ono Prisućno kao jedno takovo u svom izgledanju, vidu (ideia, eidos).
To razabiranje sad biva pre-slušanjem (saslušanjem) u sudskom (pravdaškom i pravorjeknom) smislu. Pred-stav-ljanje preslušava od sebe i prema sebi sve što susreće o tom da li i kako odolijeva onome što pred-stavljanje kao pred-sebe-iznošenje zahtijeva za osiguranje vlastite sigurnosti. Predstavljanje sad više nije samo putanja-vodilja za preslušanje bića kao takovog, tj. prisućnog Postojanog. Predstavljanje biva sudištem koje odlučuje o bićevitosti bića i kazuje da ubuduće ima kao biće važiti ono što je u pred-stavljanju od ovoga pred njega sâmo postavljeno i njemu tako osigurano. U takovom pred-sebe-stavljanju su-predstavlja medjutim predstavljanje svakad nužno sebe sâmo; to pak ne naknadno „takodjer“ čak kao takav predmet, nego unaprijed i kao Ono čemu sve mora biti dostavljeno i sámo u čije okružje Svako može biti na sigurno stavljeno.
Sebe predstavljajuće predstavljanje sposobno je dakako sámo zato na takav način odlučivati o bićevitosti bića jer ono ne sudi tek prema nekom zakonu nego daje već sâm zakon bitka. Predstavljanje je sposobno taj zakon samo zato dati jer ono taj zakon posjeduje, time što je sâmo sebe odprije već učinilo zakonom. Premještaj bistvenoga sklopa prijašnjega predstavljanja obstoji u tomu da pred-stavljajuće pred-sebe-iznošenje svega što susreće sebe sama izpostavlja kao bitak bića. Postojanost prisuća, tj. bićevitost, sad obstoji u pred-stavljenosti od tog pred-stavljanja i za nj, tj. u njemu samom.
Predje je svako biće subiectum, tj. neko od sebe Predležno. Samo zato leži i stoji ono u temelju (hipokeimenon, substans) Svemu što nastaje i nestaje, tj. dolazi u bitak (u prisuće na način predležanja) i iz njega odlazi. Bićevitost (ousia) bića jest u svôj metafyzici subjektnost u izvornom smislu; uobičajenije, no ništa ino nazivajuće ime glasi: „substancijalnost“. Ime „subjektnost“ zadržano je za novovjekovno pojmljenu „substancijalnost“. Na početku Novog vijeka mijenja se bićevitost bića, štoviše bistvo tog povidnog početka počiva u toj mijeni. Subjektnost subiectuma (substancijalnost) sad biva odredjena kao sebe-predstavljajuće predstavljanje. A čovjek kao umno bistvo je u jednom odličnom smislu sebe-predstavljajuće predstavljanje. Čovjek dakle postaje odlično biće (subiectum), tj. „decidirani“ „subjekt“. Jedan „izumrli subjekt“ jest svaki put samo neki „čovjek“. Nagoviještenom mijenom metafyzičkog bistva subjektnosti naziv subjektnost dobiva i zadržava ubuduće jedini smisao da bitak bića obstoji u predstavljanju. Substancijalnosti biva suprotstavljena subjektnost u novovjekovnom smislu i ona najzad u ovoj „uskinuta“. Stoga odlučni zahtjev Hegelove metafyzike glasi: „Prema mom uvidu, koji se samo prikazom systema samog opravdati mora, sve je u tome da se ono Istinito shvati i izrazi ne kao substancija nego isto tako kao subjekt.“ (System der Wissenschaft. Erster Teil: Die Phänomenologie des Geistes, 1807, S. XX; Werke II, 1832, S. 14). Metafyzičko bistvo subjektnosti ne izpunja se u „jastvu“ ili čak egoizmu čovjekovom. „Ja“ je svakad samo jedna moguća i u nekim situacijama najbliža sgoda u kojoj se obznanjuje bistvo subjektnosti i za tu obznanu traži jedno boravište. Subjektnost kao bitak svakog bića nikad nije samo „subjektivna“ u lošem smislu onoga što slučajno mni neko pojedinačno Ja. Kad je dakle u pogledu na tako razumljenu subjektnost riječ o subjektivizmu novovjekovnoga mišljenja, tad mora biti daleko predstava da se tu radi o nekom „puko subjektivnom“, egoističnom i solipsističnom mnijenju i prenemaganju. Jer, bistvo subjektivizma je objektivizam, utoliko što za subjekt sve postaje objektom. Iz Objektnoga, kroz odnošaj odboja spram njega, ostaje još i Ne-Objektno – Nepredmetno – odredjeno. Jer pred-stavljanje stavlja ono što se susreće i sve sebepotičuće u predstavljenost, biva tako dostavljeno biće „objektom“. Sva je objektnost „subjektivna“. To ne znači: Biće biva sniženo do jednog pukog nazora i mnijenja nekog proizvoljnog i slučajnog „Ja“. Sva je objektnost „subjektivna“, to znači: Ono što se susreće biva postavljeno kao u samom sebi stojeći predmet. „Bićevitost jest takva subjektnost“ i „Bićevitost jest predmetnost“ kazuje isto.
Time što pred-stavljanje unaprijed ide na to da sve što se susreće stavlja na sigurno kao Pred-stavljeno, ono stalno preseže ono što se ima predstaviti. Na taj način, vasda se presežući, predstavljanje nadilazi sebe. Pred-stavljanje je tako u sebi, a ne osim toga još jedno teženje. Ovo teži izpunjenju svoga bistva: da sve što se susreće i svo sebepotičuće odredjuje svoju bićevitost iz predstavljanja kao predstavljanja. S uvidom u subjektnost kao težeće predstavljanje dosegnut je tek s Leibnizom puni početak novovjekovne metafyzike (por. Monadologija, §§ 14 i 15). Monada, tj. subjektnost subjekta je perceptio „i“ appetitus (por. i Principes de la Nature et de la Grace, fondés en raison, 2). Subjektnost kao bitak bića znači: Ništa niti treba „biti“ niti može „biti“ što bi izvan zakonodavstva oko sebe nastojećeg predstavljanja još htjelo ovo uvjetiti.
No bistvo subjektnosti navaljuje iz sebe i nužno prema neuvjetjenoj subjektnosti. Metafyzika Kantova još odolijeva tom bistvenom porivu bitka – da bi medjutim ipak ujednako postavila temelj za njegovo izpunjenje, jer, ona po prvi put dovodi uopće do pojimanja skrivenog bistva subjektnosti kao bistva metafyzički pojmljenoga bitka: da bitak jest bićevitost u smislu uvjeta mogućnosti bića.
Bitak kao takav uvjet ne može pak biti uvjetjen nekim bićem, tj. nečim što je sâmo još uvjetjeno, nego sámo samim sobom. Tek kao neuvjetjeno sebizakonodavstvo jest predstavljanje, tj. um u ovladanoj, posve razvijenoj punini svog bistva ono Biti [bitak] sveg bića. Sebizakonodavstvo pak harakterizira „volju“, ukoliko se njezino bistvo odredjuje u vidokrugu čistoga uma. Um je u sebi kao težeće predstavljanje ujednako, tj. navlastito, volja (sebe predstavljajuća volja – bistvo volje – volja za volju). Neuvjetjena subjektnost uma jest voljno znanje-samog-sebe. To kazuje: Um je absolutni duh. Kao takav jest um absolutna zbiljnost zbilje (bitak bića). On sâm jest sámo na način njime razpolaganog bitka, time što ono sebe sama iznosi u pojavljivanje u svim njemu (umu) bitnim stepenima oko sebe nastojećeg predstavljanja.
„Fenomenologija“ u smislu Hegelovom jest sebe-u-pojam-iznošenje bitka kao neuvjetjeno sebepojavljivanje. „Fenomenologija“ tu ne znači način mišljenja nekog mislioca, nego način kako neuvjetjena subjektnost kao neuvjetjeno sebe pojavljujuće predstavljanje (mišljenje) jest sâm bitak sveg bića. Hegelova „Logika“ pripada u „Fenomenologiju“, jer u njoj sebepojavljivanje neuvjetjene subjektnosti tek biva neuvjetjenim, ukoliko još i uvjeti sveg pojavljivanja („kategorije“) u svom najvlastitijem sebe-predstavljanju i bivaju (kao „logos“) iznesene u vidivost „absolutne ideje“.
Neuvjetjeno i podpuno sebepojavljivanje u onom svjetlu koje jest ona sama čini bistvo „slobodnosti“ absolutnoga uma. Iako um jest volja, ovdje ipak odlučuje um kao predstavljanje („ideja“) o bićevitosti bića. Predstavljanje razlučuje Pred-stavljeno spram i za Predstavljajuće. Pred-stavljanje jest bistveno to razlučivanje i lučenje. Stoga kaže Hegel u „Predgovoru“ Fenomenologiji duha: „Djelatnost lučenja je snaga i rad razuma, najčudesnije i najveće, ili pače absolutne moći.“ (Werke, II, S. 25)
Tek kad je um na taj način metafyzički razvijen kao neuvjetjena subjektnost a time kao bitak bića, može obrnuće dosadanjeg prvenstva uma u prvestvo životinjskosti i sâmo biti neuvjetjeno, a to znači nihilistično. Nihilističko nijekanje metafyzičkog (bitak određujućeg) prvenstva neuvjetjenog uma (ne njegovo odstranjenje) jest affirmacija neuvjetjene uloge „tijela“ kao zapovidnog mjesta sveg iztumačenja svjeta. „Tijelo“ je ime za onaj lik volje za moći, u kojem je ova čovjeku kao odličnom „subjektu“ neposredno dostupna, jer vasda dana. Stoga kaže Nietzsche: „Bitno: polaziti od tijela i njega koristiti kao vodilju.“ (Der Wille zur Macht, § 532; por. §§ 489, 659). No ako „tijelo“ biva „vodiljom“ iztumačenja svijeta, tad to ne govori da je „Biologijsko“ i „Vitalno“ upleteno u cjelinu bića i ovo sâmo „vitalno“ mišljeno, nego: Posebno područje „Vitalnoga“ metafyzički je pojmljeno kao volja za moći. No „volja za moći“ nije ništa „Vitalno“ i ništa „Duhovno“, nego „Vitalno“ („Živo“) i „Duhovno“ su kao biće odredjeni bitkom u smislu volje za moći. Volja za moći smješta um u smislu predstavljanja kod sebe, time što ga kao računajuće mišljenje (postavljanje vrijednosti) uzima u svoju službu. Ona dosad predstavljanju služna umna volja mijenja svoje bistvo u volju koja kao bitak bića zapovida sama sebi.
U nihilističkom obrnuću prvenstva predstavljanja u prvenstvo volje za moći zadobiva volja tek neuvjetjenu vladavinu u bistvu subjektnosti. Volja više nije samo sebizakonodavstvo za predstavljajući i tek kao predstavljajući „takodjer“ djelatni um. Volje je sada čisto sebizakonodavstvo sebe same: zapovid svome bistvu, tj. zapovidanju, čisto moćenje moći.
Nihilističkim obrnućem biva neuvjetjena subjektnost predstavljanja ne samo okrenuta u onu „htijenja“ nego bitnim prvenstvom volje biva čak napadnuto i preobraženo dosadanje bistvo neuvjetjenosti. Neuvjetjenost predstavljanja je vasda još uvjetjena onim što se ovomu dostavlja. Ipak, Neuvjetjenost volje opunomoćuje samo i ono Dostavivo za jedno takovo, Bistvo neuvjetjene subjektnosti dosiže u takvom obrnjujućem opunomoćenju volje tek svoje dovršenje. Ovo ne znači „savršenost“, koja bi još morala biti mjerena na nekoj „po sebi“ obstojećoj mjeri. „Dovršenje“ kazuje ovdje da krajnja, dosad prigušena mogućnost bistva subjektnosti postaje bistvenim središtem. Volja za moći je stoga neuvjetjena i, jer obrnuta, takodjer tek dovršena subjektnost, koja snagom takva dovršenja ujednako izcrpljuje bistvo neuvjetjenosti.
Početak novovjekovne metafyzike pojima ono ens (biće) kao ono Istinito (verum) i ovo interpretira kao certum (ono Izvidno). Izvidnost predstavljanja i njegova Predstavljenog postaje bićevitošću bića. Ta izvidnost ostaje sve do Fichteova Grundlage der gesamten Wissenschaftlehre (1794.) ograničena na predstavljanje ljudskoga cogito-sum, koje kao ljudsko može biti samo nešto stvoreno pa dakle uvjetjeno. U metafyzici Hegelovoj biva subjektnost uma izradjena u svoju neuvjetjenost. Kao subjektnost neuvjetjenoga predstavljanja je ona doduše priznala osjetilnu izvidnost i tjelesnu sebesvid, ovo pak da bi ih uskinula u neuvjetjenost absolutnoga duha i tako im naprosto osporila svaku mogućnost jednog neuvjetjenog prvenstva. Utoliko što u neuvjetjenoj subjektnosti uma ostaje izključena krajnja protumogućnost jedne neuvjetjene bistvene vladavine one sebe iz sebe zapovidajuće volje, subjektnost absolutnoga duha jest doduše neuvjetjena, ali i još bistveno nedovršena subjektnost.
To razabiranje sad biva pre-slušanjem (saslušanjem) u sudskom (pravdaškom i pravorjeknom) smislu. Pred-stav-ljanje preslušava od sebe i prema sebi sve što susreće o tom da li i kako odolijeva onome što pred-stavljanje kao pred-sebe-iznošenje zahtijeva za osiguranje vlastite sigurnosti. Predstavljanje sad više nije samo putanja-vodilja za preslušanje bića kao takovog, tj. prisućnog Postojanog. Predstavljanje biva sudištem koje odlučuje o bićevitosti bića i kazuje da ubuduće ima kao biće važiti ono što je u pred-stavljanju od ovoga pred njega sâmo postavljeno i njemu tako osigurano. U takovom pred-sebe-stavljanju su-predstavlja medjutim predstavljanje svakad nužno sebe sâmo; to pak ne naknadno „takodjer“ čak kao takav predmet, nego unaprijed i kao Ono čemu sve mora biti dostavljeno i sámo u čije okružje Svako može biti na sigurno stavljeno.
Sebe predstavljajuće predstavljanje sposobno je dakako sámo zato na takav način odlučivati o bićevitosti bića jer ono ne sudi tek prema nekom zakonu nego daje već sâm zakon bitka. Predstavljanje je sposobno taj zakon samo zato dati jer ono taj zakon posjeduje, time što je sâmo sebe odprije već učinilo zakonom. Premještaj bistvenoga sklopa prijašnjega predstavljanja obstoji u tomu da pred-stavljajuće pred-sebe-iznošenje svega što susreće sebe sama izpostavlja kao bitak bića. Postojanost prisuća, tj. bićevitost, sad obstoji u pred-stavljenosti od tog pred-stavljanja i za nj, tj. u njemu samom.
Predje je svako biće subiectum, tj. neko od sebe Predležno. Samo zato leži i stoji ono u temelju (hipokeimenon, substans) Svemu što nastaje i nestaje, tj. dolazi u bitak (u prisuće na način predležanja) i iz njega odlazi. Bićevitost (ousia) bića jest u svôj metafyzici subjektnost u izvornom smislu; uobičajenije, no ništa ino nazivajuće ime glasi: „substancijalnost“. Ime „subjektnost“ zadržano je za novovjekovno pojmljenu „substancijalnost“. Na početku Novog vijeka mijenja se bićevitost bića, štoviše bistvo tog povidnog početka počiva u toj mijeni. Subjektnost subiectuma (substancijalnost) sad biva odredjena kao sebe-predstavljajuće predstavljanje. A čovjek kao umno bistvo je u jednom odličnom smislu sebe-predstavljajuće predstavljanje. Čovjek dakle postaje odlično biće (subiectum), tj. „decidirani“ „subjekt“. Jedan „izumrli subjekt“ jest svaki put samo neki „čovjek“. Nagoviještenom mijenom metafyzičkog bistva subjektnosti naziv subjektnost dobiva i zadržava ubuduće jedini smisao da bitak bića obstoji u predstavljanju. Substancijalnosti biva suprotstavljena subjektnost u novovjekovnom smislu i ona najzad u ovoj „uskinuta“. Stoga odlučni zahtjev Hegelove metafyzike glasi: „Prema mom uvidu, koji se samo prikazom systema samog opravdati mora, sve je u tome da se ono Istinito shvati i izrazi ne kao substancija nego isto tako kao subjekt.“ (System der Wissenschaft. Erster Teil: Die Phänomenologie des Geistes, 1807, S. XX; Werke II, 1832, S. 14). Metafyzičko bistvo subjektnosti ne izpunja se u „jastvu“ ili čak egoizmu čovjekovom. „Ja“ je svakad samo jedna moguća i u nekim situacijama najbliža sgoda u kojoj se obznanjuje bistvo subjektnosti i za tu obznanu traži jedno boravište. Subjektnost kao bitak svakog bića nikad nije samo „subjektivna“ u lošem smislu onoga što slučajno mni neko pojedinačno Ja. Kad je dakle u pogledu na tako razumljenu subjektnost riječ o subjektivizmu novovjekovnoga mišljenja, tad mora biti daleko predstava da se tu radi o nekom „puko subjektivnom“, egoističnom i solipsističnom mnijenju i prenemaganju. Jer, bistvo subjektivizma je objektivizam, utoliko što za subjekt sve postaje objektom. Iz Objektnoga, kroz odnošaj odboja spram njega, ostaje još i Ne-Objektno – Nepredmetno – odredjeno. Jer pred-stavljanje stavlja ono što se susreće i sve sebepotičuće u predstavljenost, biva tako dostavljeno biće „objektom“. Sva je objektnost „subjektivna“. To ne znači: Biće biva sniženo do jednog pukog nazora i mnijenja nekog proizvoljnog i slučajnog „Ja“. Sva je objektnost „subjektivna“, to znači: Ono što se susreće biva postavljeno kao u samom sebi stojeći predmet. „Bićevitost jest takva subjektnost“ i „Bićevitost jest predmetnost“ kazuje isto.
Time što pred-stavljanje unaprijed ide na to da sve što se susreće stavlja na sigurno kao Pred-stavljeno, ono stalno preseže ono što se ima predstaviti. Na taj način, vasda se presežući, predstavljanje nadilazi sebe. Pred-stavljanje je tako u sebi, a ne osim toga još jedno teženje. Ovo teži izpunjenju svoga bistva: da sve što se susreće i svo sebepotičuće odredjuje svoju bićevitost iz predstavljanja kao predstavljanja. S uvidom u subjektnost kao težeće predstavljanje dosegnut je tek s Leibnizom puni početak novovjekovne metafyzike (por. Monadologija, §§ 14 i 15). Monada, tj. subjektnost subjekta je perceptio „i“ appetitus (por. i Principes de la Nature et de la Grace, fondés en raison, 2). Subjektnost kao bitak bića znači: Ništa niti treba „biti“ niti može „biti“ što bi izvan zakonodavstva oko sebe nastojećeg predstavljanja još htjelo ovo uvjetiti.
No bistvo subjektnosti navaljuje iz sebe i nužno prema neuvjetjenoj subjektnosti. Metafyzika Kantova još odolijeva tom bistvenom porivu bitka – da bi medjutim ipak ujednako postavila temelj za njegovo izpunjenje, jer, ona po prvi put dovodi uopće do pojimanja skrivenog bistva subjektnosti kao bistva metafyzički pojmljenoga bitka: da bitak jest bićevitost u smislu uvjeta mogućnosti bića.
Bitak kao takav uvjet ne može pak biti uvjetjen nekim bićem, tj. nečim što je sâmo još uvjetjeno, nego sámo samim sobom. Tek kao neuvjetjeno sebizakonodavstvo jest predstavljanje, tj. um u ovladanoj, posve razvijenoj punini svog bistva ono Biti [bitak] sveg bića. Sebizakonodavstvo pak harakterizira „volju“, ukoliko se njezino bistvo odredjuje u vidokrugu čistoga uma. Um je u sebi kao težeće predstavljanje ujednako, tj. navlastito, volja (sebe predstavljajuća volja – bistvo volje – volja za volju). Neuvjetjena subjektnost uma jest voljno znanje-samog-sebe. To kazuje: Um je absolutni duh. Kao takav jest um absolutna zbiljnost zbilje (bitak bića). On sâm jest sámo na način njime razpolaganog bitka, time što ono sebe sama iznosi u pojavljivanje u svim njemu (umu) bitnim stepenima oko sebe nastojećeg predstavljanja.
„Fenomenologija“ u smislu Hegelovom jest sebe-u-pojam-iznošenje bitka kao neuvjetjeno sebepojavljivanje. „Fenomenologija“ tu ne znači način mišljenja nekog mislioca, nego način kako neuvjetjena subjektnost kao neuvjetjeno sebe pojavljujuće predstavljanje (mišljenje) jest sâm bitak sveg bića. Hegelova „Logika“ pripada u „Fenomenologiju“, jer u njoj sebepojavljivanje neuvjetjene subjektnosti tek biva neuvjetjenim, ukoliko još i uvjeti sveg pojavljivanja („kategorije“) u svom najvlastitijem sebe-predstavljanju i bivaju (kao „logos“) iznesene u vidivost „absolutne ideje“.
Neuvjetjeno i podpuno sebepojavljivanje u onom svjetlu koje jest ona sama čini bistvo „slobodnosti“ absolutnoga uma. Iako um jest volja, ovdje ipak odlučuje um kao predstavljanje („ideja“) o bićevitosti bića. Predstavljanje razlučuje Pred-stavljeno spram i za Predstavljajuće. Pred-stavljanje jest bistveno to razlučivanje i lučenje. Stoga kaže Hegel u „Predgovoru“ Fenomenologiji duha: „Djelatnost lučenja je snaga i rad razuma, najčudesnije i najveće, ili pače absolutne moći.“ (Werke, II, S. 25)
Tek kad je um na taj način metafyzički razvijen kao neuvjetjena subjektnost a time kao bitak bića, može obrnuće dosadanjeg prvenstva uma u prvestvo životinjskosti i sâmo biti neuvjetjeno, a to znači nihilistično. Nihilističko nijekanje metafyzičkog (bitak određujućeg) prvenstva neuvjetjenog uma (ne njegovo odstranjenje) jest affirmacija neuvjetjene uloge „tijela“ kao zapovidnog mjesta sveg iztumačenja svjeta. „Tijelo“ je ime za onaj lik volje za moći, u kojem je ova čovjeku kao odličnom „subjektu“ neposredno dostupna, jer vasda dana. Stoga kaže Nietzsche: „Bitno: polaziti od tijela i njega koristiti kao vodilju.“ (Der Wille zur Macht, § 532; por. §§ 489, 659). No ako „tijelo“ biva „vodiljom“ iztumačenja svijeta, tad to ne govori da je „Biologijsko“ i „Vitalno“ upleteno u cjelinu bića i ovo sâmo „vitalno“ mišljeno, nego: Posebno područje „Vitalnoga“ metafyzički je pojmljeno kao volja za moći. No „volja za moći“ nije ništa „Vitalno“ i ništa „Duhovno“, nego „Vitalno“ („Živo“) i „Duhovno“ su kao biće odredjeni bitkom u smislu volje za moći. Volja za moći smješta um u smislu predstavljanja kod sebe, time što ga kao računajuće mišljenje (postavljanje vrijednosti) uzima u svoju službu. Ona dosad predstavljanju služna umna volja mijenja svoje bistvo u volju koja kao bitak bića zapovida sama sebi.
U nihilističkom obrnuću prvenstva predstavljanja u prvenstvo volje za moći zadobiva volja tek neuvjetjenu vladavinu u bistvu subjektnosti. Volja više nije samo sebizakonodavstvo za predstavljajući i tek kao predstavljajući „takodjer“ djelatni um. Volje je sada čisto sebizakonodavstvo sebe same: zapovid svome bistvu, tj. zapovidanju, čisto moćenje moći.
Nihilističkim obrnućem biva neuvjetjena subjektnost predstavljanja ne samo okrenuta u onu „htijenja“ nego bitnim prvenstvom volje biva čak napadnuto i preobraženo dosadanje bistvo neuvjetjenosti. Neuvjetjenost predstavljanja je vasda još uvjetjena onim što se ovomu dostavlja. Ipak, Neuvjetjenost volje opunomoćuje samo i ono Dostavivo za jedno takovo, Bistvo neuvjetjene subjektnosti dosiže u takvom obrnjujućem opunomoćenju volje tek svoje dovršenje. Ovo ne znači „savršenost“, koja bi još morala biti mjerena na nekoj „po sebi“ obstojećoj mjeri. „Dovršenje“ kazuje ovdje da krajnja, dosad prigušena mogućnost bistva subjektnosti postaje bistvenim središtem. Volja za moći je stoga neuvjetjena i, jer obrnuta, takodjer tek dovršena subjektnost, koja snagom takva dovršenja ujednako izcrpljuje bistvo neuvjetjenosti.
Početak novovjekovne metafyzike pojima ono ens (biće) kao ono Istinito (verum) i ovo interpretira kao certum (ono Izvidno). Izvidnost predstavljanja i njegova Predstavljenog postaje bićevitošću bića. Ta izvidnost ostaje sve do Fichteova Grundlage der gesamten Wissenschaftlehre (1794.) ograničena na predstavljanje ljudskoga cogito-sum, koje kao ljudsko može biti samo nešto stvoreno pa dakle uvjetjeno. U metafyzici Hegelovoj biva subjektnost uma izradjena u svoju neuvjetjenost. Kao subjektnost neuvjetjenoga predstavljanja je ona doduše priznala osjetilnu izvidnost i tjelesnu sebesvid, ovo pak da bi ih uskinula u neuvjetjenost absolutnoga duha i tako im naprosto osporila svaku mogućnost jednog neuvjetjenog prvenstva. Utoliko što u neuvjetjenoj subjektnosti uma ostaje izključena krajnja protumogućnost jedne neuvjetjene bistvene vladavine one sebe iz sebe zapovidajuće volje, subjektnost absolutnoga duha jest doduše neuvjetjena, ali i još bistveno nedovršena subjektnost.
Tek njezino obrnuće u subjektnost volje za moći izcrpljuije posljednju bistvenu mogućnost bitka kao subjektnosti. U njoj, obrnuto, biva predstavljalački um preobrazbom priznat za vrijednosti-postavljajuće mišljenje, ali samo da bi bio stavljen u službu opunomoćenja za premoćenje. S obrnućem subjektnosti neuvjetjenoga predstavljanja u subjektnost volje za moći ruši se prvenstvo uma kao putanje vodilje i sudišta za nabacaj bića.
M. Heidegger, "Nietzscheova metafyzika"
Nema komentara:
Objavi komentar