Vidokrug jedne neskladne knjige

Ideje nisu pojmovi kakve iskustvo primjenjuje poradi označivanja manjih ili većih krugova srodstva na stupnjevima niže ili više apstraktnosti. Ideje zapravo tvore diskontinuiranu mnogostrukost uzajamnog nadvisivanja, bez mogućnosti da se od jednog stupnja do narednog dospije po principu kontinuiranog napretka. Konretna živa stvar se ne može konstruirati od ideja, ali je razumljiva s obzirom na ideje, te je ovime u skladu s ontološkom svezom bitka i formi koje su karakteristične za život. Između onog fizičkog i forme ostaje djelokrug.

H. Plessner, "Stupnjevi organskoga i čovjek"

Zbrajam

Zbrajam. Ono što sam zapisivao horizontalno zbrajam vertikalno. Treba li u tome vidjeti nešto više od toga? I da i ne. Više ne. Možda većina stvari treba da bude čitana za sebe, bez prijevoda i nasilnih usporedbi.

Stoga neću objašnjavati. Bar ne sada. Da se fakti i brojevi zapisuju horizontalno a zbrajaju vertikalno, tu zamamnu figuru ostavljam. Njoj ću se možda vratiti drugi put. Drugi put ću u nju staviti što želim i izvlačiti što mi treba.

Umjesto svega želim kazati samo jednu radost. Radost ništa ne objašnjava. Ona može biti kazna bez straha.

Naime, kad god pri zbrajanju poslije putovanja po vertikalnom nizu kažem, recimo, pišem četiri pamtim pet, i doista pišem četiri, a prenosim pet, doživljavam nešto kao kratko buđenje i veselje. Zašto? Vjerojatno to da jedno pamtim, a drugo pišem, da se jedno pokazuje a drugo skriva smatram podvalom očitoj stvarnosti.

Ne znam kako je kod drugih, ja uglavnom pamtim samo poročno. Gotovo sve što sam pamtio uvijek je stvarnost činilo nastranom i smiješnom. Tako, recimo, pišem ružu a pamtim trn, pišem socijalne reforme a pamtim zatvore, pišem riječi pamtim tijelo, pišem jelovnik pamtim ptice i zečeve, pišem dijete pamtim starca itd.

Možda se stvarima moguće i drukčije radovati, drukčije ih kazati i vidjeti. Recimo, pišem vojnika koji otresa mrava sa šinjela a pamtim potrebnoga mu anđela. Događa se i to. Međutim, takve su radosti pri mom zbrajanju rjeđe, posve rijetke.

Krije li se u svemu ovome što pišem i pamtim, a što mi pričinja zadovoljstvo, nešto drugo čemu ne dolazim do razloga? Ne isključujem.

U svakom slučaju, ako kod zbrajanja imam samo jedan vertikalni niz, i ja zbog toga ne mogu ništa pamtiti, razočaran sam i smatram se prevarenim. Čini mi se da iza tih brojeva, i tog konačnog broja, golog i vjerodostojnog, nitko i ništa ne postoji. A kakav ti je to broj?

D. Dragojević, "Prirodopis"

Ideja

Ideja, nije tek puki pojam, pa niti, kako se običava reći, hipostazirani pojam, još je to manje neka predodžba, predstava, percepcija, "koncept", "plan" ili "program". Vidljiva uopće tek, govoreno s Kantom, s onu stranu sveg mogućeg iskustva i u njemu znanstveno znatljivog - kao "ideja svijeta" ili "ideja slobode", recimo - iskrsava ona, ako uopće, istom u iznimnim trenucima oku duha, i, nije svakome dano da je vidi, te stoga čitava razdoblja ili epohe mogu živjeti bez ideje, za ideje slijepo, u duhovnome mraku i bezidejno. Izvidljiva u duhovnome vidu, ona je ono čega nigdje "u svijetu" nema i možda "realno" ni ne može biti, ali, usprkos tome ono, što ipak mora moći biti, da bi duhovno zajedništvo, pod najvišom svrhom čovjeka-duha moglo biti, postati i opstati.

.

B. Despot, "Ideja sveučilišta", u "Sitnice"

"Iz viđenja"

Ništa nije delikatnije ni čudnije od odnosa ljudi koji se poznaju samo iz viđenja - koji se svakog dana, pa i svakog sata, susreću i promatraju, a ipak moraju, zbog pristojnosti ili svoje ćudi, držati se tobože ravnodušno, ne pozdravljati se niti razgovarati među sobom. Između njih vlada nelagoda i pretjerana radoznalost, histerija neke nezadovoljene i neprirodno potisnute potrebe za upoznavanjem i razmjenom misli, a nadasve neka vrsta suzdržana poštovanja. Jer čovjek voli i poštuje čovjeka dok ga god ne može procijeniti, a žudnja i nastaje iz nedostatnog poznavanja.

.

T. Mann, "Smrt u Veneciji"

Smijeh, plač i osmijeh

Ljudsko ponašanje odgovara uvijek nekakvim odnosima koji mu jamče odstoj, spram stvari i situacija kao i spram sama sebe. Mora vladati nekakav red u kojem i s kojim su prilike dane. Ova okolnost nosi upotrebu riječi, raspolažuće ophođenje i plansko djelovanje. Kada se ovaj red ne pretvara jednostavno u nered, koji se opet dade odstraniti, nego se kao red pokazuje ograničenim, to znači da u pojavu stupa drugo njega samog, ponašanje se koči. Šok nam oduzima riječ i baca nas van stroja. Ako naš odstoj u odnosu spram stvari sam nije ukinut, onda nas situacija razveseljava, nalazimo da je komična ili šaljiva, mi se smijemo. Ali ako smo sami pogođeni i ako nam je oduzet svaki odstoj, onda podliježemo boli, jadu, ganuću i dirnutosti, mi plačemo.

.

Komika i šala, obje pokazuju križanje reda: nemoguća situacija, dvosmisao, besmisao. Sad je to čovjek, koji djeluje kao strašilo ili kao marioneta, sad nailazi on na tabue ili se zapliće. Sad je to riječ, stav, što sadrži skriveni smisao, sad zapanjuje argument, što posve logički dokazuje suprotnost svoje teze. Sad pogađa karikirajuće pretjerivanje, onda opet nesklad između understatementa i važnosti stvari. Satirično, ironično, duhovito stavljanje u zagrade uobičajenig odnosa izbacuje snažno ili skriveno svijet iz njegovih normalno neprimijećenih tokova. U taj postupak relativiranja samoironija i humor mogu uvući i samoga promatrača, kako bi mu samo utoliko više osigurali njegovu distancu spram sebe. Hoće li ona biti uvijek opijena osjećajem nadmoći, neka ostane postrance. No ona sigurno jača svijest izvjesne slobode i olakšanja, što odgovara iznenadnom gubitku pritiska, što ga uobičajeni poredak odnosa, steznik našega života, time podnosi.

.

Druga mogućnost prekidanja ponašanja data je za nas onda kad uslijed ukidanja distance (spram mene, spram drugoga i drugih) nedostaje mogućnost nastavka reda, kada smo shrvani bolom, ispunjeni patnjom, svladani radošću, obuzeti ljepotom i uzvišenošću. Od najsirovije isporučenosti sve do najsublimnije obuzetosti širi se ljestvica povoda za plač. Mi se na njima predajemo i puštamo da padnemo, jer je odnošajnost našega opstanka u nepsrednoj konfrontaciji s njima ukinuta. To se može doživjeti kao posramljujuće, obarajuće, uzbuđujuće, ali i kao usrećujuće. Presudan je uvijek samo povod sam, koji - ništavan ili snažan, bolan ili usrećujući - time što nas pogađa stoji izvan svakog odnosa spram nas. Onom neodnošajnom, ne u relativnom, uobičajenom, nego u apsolutnom, odriješenom smislu razumljenom, čovjek u modusu spopalosti odgovara suzama.

.

Sa smijehom i plačem javlja se prekid utjelovljenja kao sredstva za pravilno oblikovanje ljudskog ponašanja. Oni predstavljaju smislene promašajne reakcije na nemogućnost da se između osobe i njezina tijela osigura odnos koji odgovara ponašanju. Na njima biva vidljiva distanciranost osobe kao slom u gubitku njezina samosvladavanja vezana i oslonjena uz poredak odnosa. Nekom biću bez distance, bez ekscentra, ne može se to nikada dogoditi. Zato se životinje ne mogu ni smijati ni plakati. Samo čovjek ima visinu iz koje sebe pušta pasti. Samo čovjek sa smislom poznaje ujedno i dvosmisao, besmisao i ono što seže preko toga.

.

Kao radi izravnanja za te u svakom smislu nesvladane, eksplozivne i kobne provalne forme, u koje čovjek dospijeva prekidom svoga posredujućeg odnosa prema svijetu, on raspolaže jednom i to pravom mimičkom kretnjom, osmijehom. Među svim izražajnim oblicima ima ona privilegij najmanje vezanosti uz neku posebnu emociju. Lagano raspuštanje lica, u kojemu se sva uzbuđenja neposredno i nehotično ogledaju slabom, neizrečeno nagonskom formom: čuđenje, zadovoljstvo, otvorenost prema drugome, razumijevanje, pruža se samo od sebe kao igrište. U jakim afektima i eksplozivnim reakcijama smijeha i plača mi smo uzeti i svladani. Svaka je distancija prema vlastitu licu utrnula. U osmijehu naprotiv vlada neko ravnovjesje prema vlastitu pokretu, koje time može poprimiti funkciju maske, kojom i nježnost i agresivnost, i otvorenost i zatvorenost dolaze do izražaja u jednakoj mjeri. Kao sam od sebe osmijeh klizi iz oblasti nehotične mimičke geste u oblast odmjerene geste, koja može djelovati nedokučivo, jer kazuje sve i ništa. Tako čovjek čuva svoju distancu prema sebi i prema svijetu, te je, igrajući se njome, može pokazivati. Smijući se i plačući on je žrtva svoje ekscentrične visine, smješkajući se on je izražava.

.

H. Plessner, "Pitanje o conditio humana"

Propast Zapada

Zapad je jedan brod koji tone, za čiju rupu nitko ne zna, i na kojem svi marljivo rade oko toga da što ugodnijom učine plovidbu, na kojem se dakle ima volje raspravljati jedino o neposrednim problemima, a problemima se priznaje smisao jedino ako se već naslućuju određene tehnike rješavanja tih problema.

E. Severino, "Bit nihilizma"

Kultura i svijet

Tek unutar jednog kulturalno oblikovanog okvira opstanka nalazi čovjek svoju udomljenost. Regije prisnosti, onog samorazumljivog i prirodnog leže u jednoj specifičnoj duhovnoj ravni: zavičajni krajolik, materinski jezik, obitelj i ćudoređe, predaja, društveni poredak, uzori, vlastiti grad, ulica, dom, soba, stvari, sve što je u svezi sa životom. Ali što su ovi zaštitni okviri i kolotečine naše egzistencije bez tuđine, od koje nas štite, od svijeta, koji za nas ima neko zatvoreno i na kraju krajeva možda nedokučivo značenje? Samo na otvorenoj pozadini jednog svijeta koji se ne iscrpljuje u vitalnim odnošajima, koji čovjeka dovodi u nepredvidljive položaje i s kojim on mora sklapati stalno nove i lomne kompromise, drži se on u onom labilnom ravnovjesju jedne stalno ugrožavane kulture, koja i sama potrebuje zaštitu. Njezin takozvani okolnosvjetski karakter počiva u relativnoj zatvorenosti, koja se doseže u svakom zauzimanju stava spram djela, sa svakim držanjem i svakim formiranjem. Ona je nastala, izvojevana i tradicionalno zajamčena jednostranost, na koju su ljudi osuđeni, ako nisu svjesni ograničenosti svojih vrijednosti, formi ophođenja itd. Izmakne li im ova svijest – a svakodnevni život ne dopušta to da se vlastiti okvir opstanka drži u vidu – onda se ona pretvara u svijest prisnosti i samorazumljivosti: sve mora „zapravo“ biti tako, kako ono i jest na uobičajeni način.

Interesna vezanost, neprenosivost i izborni karakter duhovnog sistema nekog jezika, ćudoređa, tradicije i poretka ranga vrijednosti u njegovoj samorazumljivosti za grupe, koje s njime i u njemu žive, iskazuju utoliko dakle onu za „okolni svijet“ specifičnu zatvorenost prema vani i otvorenost prema unutra. Njegova ograničenost, koja promatraču (historičaru, sociologu, psihologu) pada u oči, ako on pored toga vidi druge sustave, slaže se tad očigledno s neograničenošću i prirodnošću, koju život u njemu posjeduje zahvaljujući ovom svom naočnjaku. Što je onda bliže negoli ovu situaciju formalno izjednačiti sa životnom situacijom jedne libele ili neke morske zvijezde, u kojoj nastupaju samo libelne i morskozvjezdane „stvari“, u aspektu apsolutne prisnosti i neograničenosti, kojemu organizmi zahvaljuju naočnjak svojih planova gradnje?

Ali ova zatvorenost prema vani i otvorenost prema unutra, ova prisnost i samorazumljivost jednog duhovnog životnog prostora, u kojemu mi ljudi u svagda drugačijim predajama možemo postati velikima i primjereno navici ostajemo sputanima, ako se njegovome djelokrugu ne uspijemo oduprijeti ili ako nas se iz njega ne istrgne, ne daju pravo, da ga se označi kao okolni svijet, niti u singularu niti u pluralu. Kao što neki duhovni kostur od jezika, vrijednosti, dobara i običaja u svoj svojoj zatvorenosti i neprenosivosti ujedno ostaje i prema vani otvoren te tvori mostove prema drugim duhovnim kosturima ranijeg vremena i susvijeta, omogućuje provide u tuđi duhovni život, tako se on jasno izdvaja i iz okolnosvjetskih veza čisto vitalnog i emocionalnog karaktera, u kojima mi ljudi s našom dubinskom osobom živimo, predsvjesno, afektivno, instinktivno. Ako se na ove niže, nagonima uvjetovane, osjećajima bliske i u tjelesni opstanak pritvorene vezanosti primijeni Uexküllova shema, onda ona naspram specifično ljudskih dostignuća opstanka gubi svoj smisao. Jer ona se zadobivaju na smisleno slobodnim iako raspoloživim datostima, ne poput životinjskih dostignuća opstanka koja su vođena ozvučenjima i u njima su pohranjena, nego su ugrožena prekomjerjem svoje ne više raspoložive težine vlastite sadržine, skrivenog, neizvjesnog značenja; ugrožena provalom onog besmislenog i protusmislenog, na čijoj otvorenoj pozadini smisao i značenja istom zadobivaju svoju izrazitost.

*

H. Plessner, "O svjetsko-okolnosvjetskom odnosu čovjeka", u "Conditio humana"