srijeda, 18. ožujka 2009.

Smijeh, plač i osmijeh

Ljudsko ponašanje odgovara uvijek nekakvim odnosima koji mu jamče odstoj, spram stvari i situacija kao i spram sama sebe. Mora vladati nekakav red u kojem i s kojim su prilike dane. Ova okolnost nosi upotrebu riječi, raspolažuće ophođenje i plansko djelovanje. Kada se ovaj red ne pretvara jednostavno u nered, koji se opet dade odstraniti, nego se kao red pokazuje ograničenim, to znači da u pojavu stupa drugo njega samog, ponašanje se koči. Šok nam oduzima riječ i baca nas van stroja. Ako naš odstoj u odnosu spram stvari sam nije ukinut, onda nas situacija razveseljava, nalazimo da je komična ili šaljiva, mi se smijemo. Ali ako smo sami pogođeni i ako nam je oduzet svaki odstoj, onda podliježemo boli, jadu, ganuću i dirnutosti, mi plačemo.
.
Komika i šala, obje pokazuju križanje reda: nemoguća situacija, dvosmisao, besmisao. Sad je to čovjek, koji djeluje kao strašilo ili kao marioneta, sad nailazi on na tabue ili se zapliće. Sad je to riječ, stav, što sadrži skriveni smisao, sad zapanjuje argument, što posve logički dokazuje suprotnost svoje teze. Sad pogađa karikirajuće pretjerivanje, onda opet nesklad između understatementa i važnosti stvari. Satirično, ironično, duhovito stavljanje u zagrade uobičajenig odnosa izbacuje snažno ili skriveno svijet iz njegovih normalno neprimijećenih tokova. U taj postupak relativiranja samoironija i humor mogu uvući i samoga promatrača, kako bi mu samo utoliko više osigurali njegovu distancu spram sebe. Hoće li ona biti uvijek opijena osjećajem nadmoći, neka ostane postrance. No ona sigurno jača svijest izvjesne slobode i olakšanja, što odgovara iznenadnom gubitku pritiska, što ga uobičajeni poredak odnosa, steznik našega života, time podnosi.
.
Druga mogućnost prekidanja ponašanja data je za nas onda kad uslijed ukidanja distance (spram mene, spram drugoga i drugih) nedostaje mogućnost nastavka reda, kada smo shrvani bolom, ispunjeni patnjom, svladani radošću, obuzeti ljepotom i uzvišenošću. Od najsirovije isporučenosti sve do najsublimnije obuzetosti širi se ljestvica povoda za plač. Mi se na njima predajemo i puštamo da padnemo, jer je odnošajnost našega opstanka u nepsrednoj konfrontaciji s njima ukinuta. To se može doživjeti kao posramljujuće, obarajuće, uzbuđujuće, ali i kao usrećujuće. Presudan je uvijek samo povod sam, koji - ništavan ili snažan, bolan ili usrećujući - time što nas pogađa stoji izvan svakog odnosa spram nas. Onom neodnošajnom, ne u relativnom, uobičajenom, nego u apsolutnom, odriješenom smislu razumljenom, čovjek u modusu spopalosti odgovara suzama.
.
Sa smijehom i plačem javlja se prekid utjelovljenja kao sredstva za pravilno oblikovanje ljudskog ponašanja. Oni predstavljaju smislene promašajne reakcije na nemogućnost da se između osobe i njezina tijela osigura odnos koji odgovara ponašanju. Na njima biva vidljiva distanciranost osobe kao slom u gubitku njezina samosvladavanja vezana i oslonjena uz poredak odnosa. Nekom biću bez distance, bez ekscentra, ne može se to nikada dogoditi. Zato se životinje ne mogu ni smijati ni plakati. Samo čovjek ima visinu iz koje sebe pušta pasti. Samo čovjek sa smislom poznaje ujedno i dvosmisao, besmisao i ono što seže preko toga.
.
Kao radi izravnanja za te u svakom smislu nesvladane, eksplozivne i kobne provalne forme, u koje čovjek dospijeva prekidom svoga posredujućeg odnosa prema svijetu, on raspolaže jednom i to pravom mimičkom kretnjom, osmijehom. Među svim izražajnim oblicima ima ona privilegij najmanje vezanosti uz neku posebnu emociju. Lagano raspuštanje lica, u kojemu se sva uzbuđenja neposredno i nehotično ogledaju slabom, neizrečeno nagonskom formom: čuđenje, zadovoljstvo, otvorenost prema drugome, razumijevanje, pruža se samo od sebe kao igrište. U jakim afektima i eksplozivnim reakcijama smijeha i plača mi smo uzeti i svladani. Svaka je distancija prema vlastitu licu utrnula. U osmijehu naprotiv vlada neko ravnovjesje prema vlastitu pokretu, koje time može poprimiti funkciju maske, kojom i nježnost i agresivnost, i otvorenost i zatvorenost dolaze do izražaja u jednakoj mjeri. Kao sam od sebe osmijeh klizi iz oblasti nehotične mimičke geste u oblast odmjerene geste, koja može djelovati nedokučivo, jer kazuje sve i ništa. Tako čovjek čuva svoju distancu prema sebi i prema svijetu, te je, igrajući se njome, može pokazivati. Smijući se i plačući on je žrtva svoje ekscentrične visine, smješkajući se on je izražava.
.
H. Plessner, "Pitanje o conditio humana"

Nema komentara:

Objavi komentar