subota, 28. ožujka 2009.

Vidokrug jedne neskladne knjige

Ideje nisu pojmovi kakve iskustvo primjenjuje poradi označivanja manjih ili većih krugova srodstva na stupnjevima niže ili više apstraktnosti. Ideje zapravo tvore diskontinuiranu mnogostrukost uzajamnog nadvisivanja, bez mogućnosti da se od jednog stupnja do narednog dospije po principu kontinuiranog napretka. Konretna živa stvar se ne može konstruirati od ideja, ali je razumljiva s obzirom na ideje, te je ovime u skladu s ontološkom svezom bitka i formi koje su karakteristične za život. Između onog fizičkog i forme ostaje djelokrug.

H. Plessner, "Stupnjevi organskoga i čovjek"

subota, 21. ožujka 2009.

Zbrajam

Zbrajam. Ono što sam zapisivao horizontalno zbrajam vertikalno. Treba li u tome vidjeti nešto više od toga? I da i ne. Više ne. Možda većina stvari treba da bude čitana za sebe, bez prijevoda i nasilnih usporedbi.

Stoga neću objašnjavati. Bar ne sada. Da se fakti i brojevi zapisuju horizontalno a zbrajaju vertikalno, tu zamamnu figuru ostavljam. Njoj ću se možda vratiti drugi put. Drugi put ću u nju staviti što želim i izvlačiti što mi treba.

Umjesto svega želim kazati samo jednu radost. Radost ništa ne objašnjava. Ona može biti kazna bez straha.

Naime, kad god pri zbrajanju poslije putovanja po vertikalnom nizu kažem, recimo, pišem četiri pamtim pet, i doista pišem četiri, a prenosim pet, doživljavam nešto kao kratko buđenje i veselje. Zašto? Vjerojatno to da jedno pamtim, a drugo pišem, da se jedno pokazuje a drugo skriva smatram podvalom očitoj stvarnosti.

Ne znam kako je kod drugih, ja uglavnom pamtim samo poročno. Gotovo sve što sam pamtio uvijek je stvarnost činilo nastranom i smiješnom. Tako, recimo, pišem ružu a pamtim trn, pišem socijalne reforme a pamtim zatvore, pišem riječi pamtim tijelo, pišem jelovnik pamtim ptice i zečeve, pišem dijete pamtim starca itd.

Možda se stvarima moguće i drukčije radovati, drukčije ih kazati i vidjeti. Recimo, pišem vojnika koji otresa mrava sa šinjela a pamtim potrebnoga mu anđela. Događa se i to. Međutim, takve su radosti pri mom zbrajanju rjeđe, posve rijetke.

Krije li se u svemu ovome što pišem i pamtim, a što mi pričinja zadovoljstvo, nešto drugo čemu ne dolazim do razloga? Ne isključujem.

U svakom slučaju, ako kod zbrajanja imam samo jedan vertikalni niz, i ja zbog toga ne mogu ništa pamtiti, razočaran sam i smatram se prevarenim. Čini mi se da iza tih brojeva, i tog konačnog broja, golog i vjerodostojnog, nitko i ništa ne postoji. A kakav ti je to broj?

D. Dragojević, "Prirodopis"

petak, 20. ožujka 2009.

Ideja

Ideja, nije tek puki pojam, pa niti, kako se običava reći, hipostazirani pojam, još je to manje neka predodžba, predstava, percepcija, "koncept", "plan" ili "program". Vidljiva uopće tek, govoreno s Kantom, s onu stranu sveg mogućeg iskustva i u njemu znanstveno znatljivog - kao "ideja svijeta" ili "ideja slobode", recimo - iskrsava ona, ako uopće, istom u iznimnim trenucima oku duha, i, nije svakome dano da je vidi, te stoga čitava razdoblja ili epohe mogu živjeti bez ideje, za ideje slijepo, u duhovnome mraku i bezidejno. Izvidljiva u duhovnome vidu, ona je ono čega nigdje "u svijetu" nema i možda "realno" ni ne može biti, ali, usprkos tome ono, što ipak mora moći biti, da bi duhovno zajedništvo, pod najvišom svrhom čovjeka-duha moglo biti, postati i opstati.
.
B. Despot, "Ideja sveučilišta", u "Sitnice"

srijeda, 18. ožujka 2009.

"Iz viđenja"

Ništa nije delikatnije ni čudnije od odnosa ljudi koji se poznaju samo iz viđenja - koji se svakog dana, pa i svakog sata, susreću i promatraju, a ipak moraju, zbog pristojnosti ili svoje ćudi, držati se tobože ravnodušno, ne pozdravljati se niti razgovarati među sobom. Između njih vlada nelagoda i pretjerana radoznalost, histerija neke nezadovoljene i neprirodno potisnute potrebe za upoznavanjem i razmjenom misli, a nadasve neka vrsta suzdržana poštovanja. Jer čovjek voli i poštuje čovjeka dok ga god ne može procijeniti, a žudnja i nastaje iz nedostatnog poznavanja.
.
T. Mann, "Smrt u Veneciji"

Smijeh, plač i osmijeh

Ljudsko ponašanje odgovara uvijek nekakvim odnosima koji mu jamče odstoj, spram stvari i situacija kao i spram sama sebe. Mora vladati nekakav red u kojem i s kojim su prilike dane. Ova okolnost nosi upotrebu riječi, raspolažuće ophođenje i plansko djelovanje. Kada se ovaj red ne pretvara jednostavno u nered, koji se opet dade odstraniti, nego se kao red pokazuje ograničenim, to znači da u pojavu stupa drugo njega samog, ponašanje se koči. Šok nam oduzima riječ i baca nas van stroja. Ako naš odstoj u odnosu spram stvari sam nije ukinut, onda nas situacija razveseljava, nalazimo da je komična ili šaljiva, mi se smijemo. Ali ako smo sami pogođeni i ako nam je oduzet svaki odstoj, onda podliježemo boli, jadu, ganuću i dirnutosti, mi plačemo.
.
Komika i šala, obje pokazuju križanje reda: nemoguća situacija, dvosmisao, besmisao. Sad je to čovjek, koji djeluje kao strašilo ili kao marioneta, sad nailazi on na tabue ili se zapliće. Sad je to riječ, stav, što sadrži skriveni smisao, sad zapanjuje argument, što posve logički dokazuje suprotnost svoje teze. Sad pogađa karikirajuće pretjerivanje, onda opet nesklad između understatementa i važnosti stvari. Satirično, ironično, duhovito stavljanje u zagrade uobičajenig odnosa izbacuje snažno ili skriveno svijet iz njegovih normalno neprimijećenih tokova. U taj postupak relativiranja samoironija i humor mogu uvući i samoga promatrača, kako bi mu samo utoliko više osigurali njegovu distancu spram sebe. Hoće li ona biti uvijek opijena osjećajem nadmoći, neka ostane postrance. No ona sigurno jača svijest izvjesne slobode i olakšanja, što odgovara iznenadnom gubitku pritiska, što ga uobičajeni poredak odnosa, steznik našega života, time podnosi.
.
Druga mogućnost prekidanja ponašanja data je za nas onda kad uslijed ukidanja distance (spram mene, spram drugoga i drugih) nedostaje mogućnost nastavka reda, kada smo shrvani bolom, ispunjeni patnjom, svladani radošću, obuzeti ljepotom i uzvišenošću. Od najsirovije isporučenosti sve do najsublimnije obuzetosti širi se ljestvica povoda za plač. Mi se na njima predajemo i puštamo da padnemo, jer je odnošajnost našega opstanka u nepsrednoj konfrontaciji s njima ukinuta. To se može doživjeti kao posramljujuće, obarajuće, uzbuđujuće, ali i kao usrećujuće. Presudan je uvijek samo povod sam, koji - ništavan ili snažan, bolan ili usrećujući - time što nas pogađa stoji izvan svakog odnosa spram nas. Onom neodnošajnom, ne u relativnom, uobičajenom, nego u apsolutnom, odriješenom smislu razumljenom, čovjek u modusu spopalosti odgovara suzama.
.
Sa smijehom i plačem javlja se prekid utjelovljenja kao sredstva za pravilno oblikovanje ljudskog ponašanja. Oni predstavljaju smislene promašajne reakcije na nemogućnost da se između osobe i njezina tijela osigura odnos koji odgovara ponašanju. Na njima biva vidljiva distanciranost osobe kao slom u gubitku njezina samosvladavanja vezana i oslonjena uz poredak odnosa. Nekom biću bez distance, bez ekscentra, ne može se to nikada dogoditi. Zato se životinje ne mogu ni smijati ni plakati. Samo čovjek ima visinu iz koje sebe pušta pasti. Samo čovjek sa smislom poznaje ujedno i dvosmisao, besmisao i ono što seže preko toga.
.
Kao radi izravnanja za te u svakom smislu nesvladane, eksplozivne i kobne provalne forme, u koje čovjek dospijeva prekidom svoga posredujućeg odnosa prema svijetu, on raspolaže jednom i to pravom mimičkom kretnjom, osmijehom. Među svim izražajnim oblicima ima ona privilegij najmanje vezanosti uz neku posebnu emociju. Lagano raspuštanje lica, u kojemu se sva uzbuđenja neposredno i nehotično ogledaju slabom, neizrečeno nagonskom formom: čuđenje, zadovoljstvo, otvorenost prema drugome, razumijevanje, pruža se samo od sebe kao igrište. U jakim afektima i eksplozivnim reakcijama smijeha i plača mi smo uzeti i svladani. Svaka je distancija prema vlastitu licu utrnula. U osmijehu naprotiv vlada neko ravnovjesje prema vlastitu pokretu, koje time može poprimiti funkciju maske, kojom i nježnost i agresivnost, i otvorenost i zatvorenost dolaze do izražaja u jednakoj mjeri. Kao sam od sebe osmijeh klizi iz oblasti nehotične mimičke geste u oblast odmjerene geste, koja može djelovati nedokučivo, jer kazuje sve i ništa. Tako čovjek čuva svoju distancu prema sebi i prema svijetu, te je, igrajući se njome, može pokazivati. Smijući se i plačući on je žrtva svoje ekscentrične visine, smješkajući se on je izražava.
.
H. Plessner, "Pitanje o conditio humana"

utorak, 17. ožujka 2009.

Propast Zapada

Zapad je jedan brod koji tone, za čiju rupu nitko ne zna, i na kojem svi marljivo rade oko toga da što ugodnijom učine plovidbu, na kojem se dakle ima volje raspravljati jedino o neposrednim problemima, a problemima se priznaje smisao jedino ako se već naslućuju određene tehnike rješavanja tih problema.

E. Severino, "Bit nihilizma"

ponedjeljak, 16. ožujka 2009.

Kultura i svijet

Tek unutar jednog kulturalno oblikovanog okvira opstanka nalazi čovjek svoju udomljenost. Regije prisnosti, onog samorazumljivog i prirodnog leže u jednoj specifičnoj duhovnoj ravni: zavičajni krajolik, materinski jezik, obitelj i ćudoređe, predaja, društveni poredak, uzori, vlastiti grad, ulica, dom, soba, stvari, sve što je u svezi sa životom. Ali što su ovi zaštitni okviri i kolotečine naše egzistencije bez tuđine, od koje nas štite, od svijeta, koji za nas ima neko zatvoreno i na kraju krajeva možda nedokučivo značenje? Samo na otvorenoj pozadini jednog svijeta koji se ne iscrpljuje u vitalnim odnošajima, koji čovjeka dovodi u nepredvidljive položaje i s kojim on mora sklapati stalno nove i lomne kompromise, drži se on u onom labilnom ravnovjesju jedne stalno ugrožavane kulture, koja i sama potrebuje zaštitu. Njezin takozvani okolnosvjetski karakter počiva u relativnoj zatvorenosti, koja se doseže u svakom zauzimanju stava spram djela, sa svakim držanjem i svakim formiranjem. Ona je nastala, izvojevana i tradicionalno zajamčena jednostranost, na koju su ljudi osuđeni, ako nisu svjesni ograničenosti svojih vrijednosti, formi ophođenja itd. Izmakne li im ova svijest – a svakodnevni život ne dopušta to da se vlastiti okvir opstanka drži u vidu – onda se ona pretvara u svijest prisnosti i samorazumljivosti: sve mora „zapravo“ biti tako, kako ono i jest na uobičajeni način.

Interesna vezanost, neprenosivost i izborni karakter duhovnog sistema nekog jezika, ćudoređa, tradicije i poretka ranga vrijednosti u njegovoj samorazumljivosti za grupe, koje s njime i u njemu žive, iskazuju utoliko dakle onu za „okolni svijet“ specifičnu zatvorenost prema vani i otvorenost prema unutra. Njegova ograničenost, koja promatraču (historičaru, sociologu, psihologu) pada u oči, ako on pored toga vidi druge sustave, slaže se tad očigledno s neograničenošću i prirodnošću, koju život u njemu posjeduje zahvaljujući ovom svom naočnjaku. Što je onda bliže negoli ovu situaciju formalno izjednačiti sa životnom situacijom jedne libele ili neke morske zvijezde, u kojoj nastupaju samo libelne i morskozvjezdane „stvari“, u aspektu apsolutne prisnosti i neograničenosti, kojemu organizmi zahvaljuju naočnjak svojih planova gradnje?

Ali ova zatvorenost prema vani i otvorenost prema unutra, ova prisnost i samorazumljivost jednog duhovnog životnog prostora, u kojemu mi ljudi u svagda drugačijim predajama možemo postati velikima i primjereno navici ostajemo sputanima, ako se njegovome djelokrugu ne uspijemo oduprijeti ili ako nas se iz njega ne istrgne, ne daju pravo, da ga se označi kao okolni svijet, niti u singularu niti u pluralu. Kao što neki duhovni kostur od jezika, vrijednosti, dobara i običaja u svoj svojoj zatvorenosti i neprenosivosti ujedno ostaje i prema vani otvoren te tvori mostove prema drugim duhovnim kosturima ranijeg vremena i susvijeta, omogućuje provide u tuđi duhovni život, tako se on jasno izdvaja i iz okolnosvjetskih veza čisto vitalnog i emocionalnog karaktera, u kojima mi ljudi s našom dubinskom osobom živimo, predsvjesno, afektivno, instinktivno. Ako se na ove niže, nagonima uvjetovane, osjećajima bliske i u tjelesni opstanak pritvorene vezanosti primijeni Uexküllova shema, onda ona naspram specifično ljudskih dostignuća opstanka gubi svoj smisao. Jer ona se zadobivaju na smisleno slobodnim iako raspoloživim datostima, ne poput životinjskih dostignuća opstanka koja su vođena ozvučenjima i u njima su pohranjena, nego su ugrožena prekomjerjem svoje ne više raspoložive težine vlastite sadržine, skrivenog, neizvjesnog značenja; ugrožena provalom onog besmislenog i protusmislenog, na čijoj otvorenoj pozadini smisao i značenja istom zadobivaju svoju izrazitost.
*
H. Plessner, "O svjetsko-okolnosvjetskom odnosu čovjeka", u "Conditio humana"

subota, 14. ožujka 2009.

Dovršenje subjektnosti

Metafyzički početak Novoga vijeka je jedna mijena bistva istine, čiji razlog ostaje skriven. Istina postaje izvidnost. Ovoj je jedino i samo do u predstavljanju provedivog osiguranja predstavljenog bića. Zajedno s mijenom bistva istine premješta se bistveni sklop predstavljanja. Dosad i od početka metafyzike je pred-stavljanje (noein) ono razabiranje koje posvud biće ne trpno prihvata nego pače djelatno ugledajno pušta da mu se nada ono Prisućno kao jedno takovo u svom izgledanju, vidu (ideia, eidos).

To razabiranje sad biva pre-slušanjem (saslušanjem) u sudskom (pravdaškom i pravorjeknom) smislu. Pred-stav-ljanje preslušava od sebe i prema sebi sve što susreće o tom da li i kako odolijeva onome što pred-stavljanje kao pred-sebe-iznošenje zahtijeva za osiguranje vlastite sigurnosti. Predstavljanje sad više nije samo putanja-vodilja za preslušanje bića kao takovog, tj. prisućnog Postojanog. Predstavljanje biva sudištem koje odlučuje o bićevitosti bića i kazuje da ubuduće ima kao biće važiti ono što je u pred-stavljanju od ovoga pred njega sâmo postavljeno i njemu tako osigurano. U takovom pred-sebe-stavljanju su-predstavlja medjutim predstavljanje svakad nužno sebe sâmo; to pak ne naknadno „takodjer“ čak kao takav predmet, nego unaprijed i kao Ono čemu sve mora biti dostavljeno i sámo u čije okružje Svako može biti na sigurno stavljeno.

Sebe predstavljajuće predstavljanje sposobno je dakako sámo zato na takav način odlučivati o bićevitosti bića jer ono ne sudi tek prema nekom zakonu nego daje već sâm zakon bitka. Predstavljanje je sposobno taj zakon samo zato dati jer ono taj zakon posjeduje, time što je sâmo sebe odprije već učinilo zakonom. Premještaj bistvenoga sklopa prijašnjega predstavljanja obstoji u tomu da pred-stavljajuće pred-sebe-iznošenje svega što susreće sebe sama izpostavlja kao bitak bića. Postojanost prisuća, tj. bićevitost, sad obstoji u pred-stavljenosti od tog pred-stavljanja i za nj, tj. u njemu samom.

Predje je svako biće subiectum, tj. neko od sebe Predležno. Samo zato leži i stoji ono u temelju (hipokeimenon, substans) Svemu što nastaje i nestaje, tj. dolazi u bitak (u prisuće na način predležanja) i iz njega odlazi. Bićevitost (ousia) bića jest u svôj metafyzici subjektnost u izvornom smislu; uobičajenije, no ništa ino nazivajuće ime glasi: „substancijalnost“. Ime „subjektnost“ zadržano je za novovjekovno pojmljenu „substancijalnost“. Na početku Novog vijeka mijenja se bićevitost bića, štoviše bistvo tog povidnog početka počiva u toj mijeni. Subjektnost subiectuma (substancijalnost) sad biva odredjena kao sebe-predstavljajuće predstavljanje. A čovjek kao umno bistvo je u jednom odličnom smislu sebe-predstavljajuće predstavljanje. Čovjek dakle postaje odlično biće (subiectum), tj. „decidirani“ „subjekt“. Jedan „izumrli subjekt“ jest svaki put samo neki „čovjek“. Nagoviještenom mijenom metafyzičkog bistva subjektnosti naziv subjektnost dobiva i zadržava ubuduće jedini smisao da bitak bića obstoji u predstavljanju. Substancijalnosti biva suprotstavljena subjektnost u novovjekovnom smislu i ona najzad u ovoj „uskinuta“. Stoga odlučni zahtjev Hegelove metafyzike glasi: „Prema mom uvidu, koji se samo prikazom systema samog opravdati mora, sve je u tome da se ono Istinito shvati i izrazi ne kao substancija nego isto tako kao subjekt.“ (System der Wissenschaft. Erster Teil: Die Phänomenologie des Geistes, 1807, S. XX; Werke II, 1832, S. 14). Metafyzičko bistvo subjektnosti ne izpunja se u „jastvu“ ili čak egoizmu čovjekovom. „Ja“ je svakad samo jedna moguća i u nekim situacijama najbliža sgoda u kojoj se obznanjuje bistvo subjektnosti i za tu obznanu traži jedno boravište. Subjektnost kao bitak svakog bića nikad nije samo „subjektivna“ u lošem smislu onoga što slučajno mni neko pojedinačno Ja. Kad je dakle u pogledu na tako razumljenu subjektnost riječ o subjektivizmu novovjekovnoga mišljenja, tad mora biti daleko predstava da se tu radi o nekom „puko subjektivnom“, egoističnom i solipsističnom mnijenju i prenemaganju. Jer, bistvo subjektivizma je objektivizam, utoliko što za subjekt sve postaje objektom. Iz Objektnoga, kroz odnošaj odboja spram njega, ostaje još i Ne-Objektno – Nepredmetno – odredjeno. Jer pred-stavljanje stavlja ono što se susreće i sve sebepotičuće u predstavljenost, biva tako dostavljeno biće „objektom“. Sva je objektnost „subjektivna“. To ne znači: Biće biva sniženo do jednog pukog nazora i mnijenja nekog proizvoljnog i slučajnog „Ja“. Sva je objektnost „subjektivna“, to znači: Ono što se susreće biva postavljeno kao u samom sebi stojeći predmet. „Bićevitost jest takva subjektnost“ i „Bićevitost jest predmetnost“ kazuje isto.
 
Time što pred-stavljanje unaprijed ide na to da sve što se susreće stavlja na sigurno kao Pred-stavljeno, ono stalno preseže ono što se ima predstaviti. Na taj način, vasda se presežući, predstavljanje nadilazi sebe. Pred-stavljanje je tako u sebi, a ne osim toga još jedno teženje. Ovo teži izpunjenju svoga bistva: da sve što se susreće i svo sebepotičuće odredjuje svoju bićevitost iz predstavljanja kao predstavljanja. S uvidom u subjektnost kao težeće predstavljanje dosegnut je tek s Leibnizom puni početak novovjekovne metafyzike (por. Monadologija, §§ 14 i 15). Monada, tj. subjektnost subjekta je perceptio „i“ appetitus (por. i Principes de la Nature et de la Grace, fondés en raison, 2). Subjektnost kao bitak bića znači: Ništa niti treba „biti“ niti može „biti“ što bi izvan zakonodavstva oko sebe nastojećeg predstavljanja još htjelo ovo uvjetiti.
 
No bistvo subjektnosti navaljuje iz sebe i nužno prema neuvjetjenoj subjektnosti. Metafyzika Kantova još odolijeva tom bistvenom porivu bitka – da bi medjutim ipak ujednako postavila temelj za njegovo izpunjenje, jer, ona po prvi put dovodi uopće do pojimanja skrivenog bistva subjektnosti kao bistva metafyzički pojmljenoga bitka: da bitak jest bićevitost u smislu uvjeta mogućnosti bića.
 
Bitak kao takav uvjet ne može pak biti uvjetjen nekim bićem, tj. nečim što je sâmo još uvjetjeno, nego sámo samim sobom. Tek kao neuvjetjeno sebizakonodavstvo jest predstavljanje, tj. um u ovladanoj, posve razvijenoj punini svog bistva ono Biti [bitak] sveg bića. Sebizakonodavstvo pak harakterizira „volju“, ukoliko se njezino bistvo odredjuje u vidokrugu čistoga uma. Um je u sebi kao težeće predstavljanje ujednako, tj. navlastito, volja (sebe predstavljajuća volja – bistvo volje – volja za volju). Neuvjetjena subjektnost uma jest voljno znanje-samog-sebe. To kazuje: Um je absolutni duh. Kao takav jest um absolutna zbiljnost zbilje (bitak bića). On sâm jest sámo na način njime razpolaganog bitka, time što ono sebe sama iznosi u pojavljivanje u svim njemu (umu) bitnim stepenima oko sebe nastojećeg predstavljanja.
 
 „Fenomenologija“ u smislu Hegelovom jest sebe-u-pojam-iznošenje bitka kao neuvjetjeno sebepojavljivanje. „Fenomenologija“ tu ne znači način mišljenja nekog mislioca, nego način kako neuvjetjena subjektnost kao neuvjetjeno sebe pojavljujuće predstavljanje (mišljenje) jest sâm bitak sveg bića. Hegelova „Logika“ pripada u „Fenomenologiju“, jer u njoj sebepojavljivanje neuvjetjene subjektnosti tek biva neuvjetjenim, ukoliko još i uvjeti sveg pojavljivanja („kategorije“) u svom najvlastitijem sebe-predstavljanju i bivaju (kao „logos“) iznesene u vidivost „absolutne ideje“.

 Neuvjetjeno i podpuno sebepojavljivanje u onom svjetlu koje jest ona sama čini bistvo „slobodnosti“ absolutnoga uma. Iako um jest volja, ovdje ipak odlučuje um kao predstavljanje („ideja“) o bićevitosti bića. Predstavljanje razlučuje Pred-stavljeno spram i za Predstavljajuće. Pred-stavljanje jest bistveno to razlučivanje i lučenje. Stoga kaže Hegel u „Predgovoru“ Fenomenologiji duha: „Djelatnost lučenja je snaga i rad razuma, najčudesnije i najveće, ili pače absolutne moći.“ (Werke, II, S. 25)

 Tek kad je um na taj način metafyzički razvijen kao neuvjetjena subjektnost a time kao bitak bića, može obrnuće dosadanjeg prvenstva uma u prvestvo životinjskosti i sâmo biti neuvjetjeno, a to znači nihilistično. Nihilističko nijekanje metafyzičkog (bitak određujućeg) prvenstva neuvjetjenog uma (ne njegovo odstranjenje) jest affirmacija neuvjetjene uloge „tijela“ kao zapovidnog mjesta sveg iztumačenja svjeta. „Tijelo“ je ime za onaj lik volje za moći, u kojem je ova čovjeku kao odličnom „subjektu“ neposredno dostupna, jer vasda dana. Stoga kaže Nietzsche: „Bitno: polaziti od tijela i njega koristiti kao vodilju.“ (Der Wille zur Macht, § 532; por. §§ 489, 659). No ako „tijelo“ biva „vodiljom“ iztumačenja svijeta, tad to ne govori da je „Biologijsko“ i „Vitalno“ upleteno u cjelinu bića i ovo sâmo „vitalno“ mišljeno, nego: Posebno područje „Vitalnoga“ metafyzički je pojmljeno kao volja za moći. No „volja za moći“ nije ništa „Vitalno“ i ništa „Duhovno“, nego „Vitalno“ („Živo“) i „Duhovno“ su kao biće odredjeni bitkom u smislu volje za moći. Volja za moći smješta um u smislu predstavljanja kod sebe, time što ga kao računajuće mišljenje (postavljanje vrijednosti) uzima u svoju službu. Ona dosad predstavljanju služna umna volja mijenja svoje bistvo u volju koja kao bitak bića zapovida sama sebi.

 U nihilističkom obrnuću prvenstva predstavljanja u prvenstvo volje za moći zadobiva volja tek neuvjetjenu vladavinu u bistvu subjektnosti. Volja više nije samo sebizakonodavstvo za predstavljajući i tek kao predstavljajući „takodjer“ djelatni um. Volje je sada čisto sebizakonodavstvo sebe same: zapovid svome bistvu, tj. zapovidanju, čisto moćenje moći.

 Nihilističkim obrnućem biva neuvjetjena subjektnost predstavljanja ne samo okrenuta u onu „htijenja“ nego bitnim prvenstvom volje biva čak napadnuto i preobraženo dosadanje bistvo neuvjetjenosti. Neuvjetjenost predstavljanja je vasda još uvjetjena onim što se ovomu dostavlja. Ipak, Neuvjetjenost volje opunomoćuje samo i ono Dostavivo za jedno takovo, Bistvo neuvjetjene subjektnosti dosiže u takvom obrnjujućem opunomoćenju volje tek svoje dovršenje. Ovo ne znači „savršenost“, koja bi još morala biti mjerena na nekoj „po sebi“ obstojećoj mjeri. „Dovršenje“ kazuje ovdje da krajnja, dosad prigušena mogućnost bistva subjektnosti postaje bistvenim središtem. Volja za moći je stoga neuvjetjena i, jer obrnuta, takodjer tek dovršena subjektnost, koja snagom takva dovršenja ujednako izcrpljuje bistvo neuvjetjenosti.

 Početak novovjekovne metafyzike pojima ono ens (biće) kao ono Istinito (verum) i ovo interpretira kao certum (ono Izvidno). Izvidnost predstavljanja i njegova Predstavljenog postaje bićevitošću bića. Ta izvidnost ostaje sve do Fichteova Grundlage der gesamten Wissenschaftlehre (1794.) ograničena na predstavljanje ljudskoga cogito-sum, koje kao ljudsko može biti samo nešto stvoreno pa dakle uvjetjeno. U metafyzici Hegelovoj biva subjektnost uma izradjena u svoju neuvjetjenost. Kao subjektnost neuvjetjenoga predstavljanja je ona doduše priznala osjetilnu izvidnost i tjelesnu sebesvid, ovo pak da bi ih uskinula u neuvjetjenost absolutnoga duha i tako im naprosto osporila svaku mogućnost jednog neuvjetjenog prvenstva. Utoliko što u neuvjetjenoj subjektnosti uma ostaje izključena krajnja protumogućnost jedne neuvjetjene bistvene vladavine one sebe iz sebe zapovidajuće volje, subjektnost absolutnoga duha jest doduše neuvjetjena, ali i još bistveno nedovršena subjektnost.

 Tek njezino obrnuće u subjektnost volje za moći izcrpljuije posljednju bistvenu mogućnost bitka kao subjektnosti. U njoj, obrnuto, biva predstavljalački um preobrazbom priznat za vrijednosti-postavljajuće mišljenje, ali samo da bi bio stavljen u službu opunomoćenja za premoćenje. S obrnućem subjektnosti neuvjetjenoga predstavljanja u subjektnost volje za moći ruši se prvenstvo uma kao putanje vodilje i sudišta za nabacaj bića.

M. Heidegger, "Nietzscheova metafyzika"

utorak, 10. ožujka 2009.

O mostiću

Nekoć smo u životu bili jedni drugima toliko bliski da se činilo kako ništa ne može omesti naše prijateljstvo i bratimstvo te da između nas bijaše samo još malen mostić. Baš kad si htio na njega stupiti, upitah te: "Hoćeš li ti to k meni preko mostića?" Ali tad ti to više nisi htio; a kad sam ponovno molio, šutio si. Otad su između nas nabacani bregovi i razorni brzaci, i sve što samo razdvaja i otuđuje, pa kad bismo i htjeli jedan k drugomu, to više ne bismo mogli! Ako se pak sad spomeneš onog malenog mostića, nećeš više pronaći riječi - tek jecaj i začuđenost.

F. Nietzsche, "Radosna znanost"

*

Uskoro ćemo izgledati kao da nikad nismo bili djeca.

D. Dragojević, "Majica"

Dino Buzzati, "Sedam glasnika"

Pošto sam krenuo da istražujem kraljevstvo svoga oca, iz dana u dan sve više se udaljavam od grada, a vesti koje mi stižu postaju sve ređe.

Počeo sam putovanje kada sam imao nešto više od trideset godina i prošlo je više od osam godina, tačno osam godina, šest meseci i petnaest dana, neprekidnog puta. Verovao sam, kada sam polazio, da ću za nekoliko sedmica lako stići do granica kraljevstva, ali neprestano sam susretao nove ljude i nova mesta; i svuda ljude koji su govorili isti moj jezik, koji su govorili da su moji podanici.

Ponekad pomislim da je busola mog geografa poludela i da smo, verujući da stalno idemo prema jugu, mi zapravo stalno išli ukrug, stalno se vrteli oko sebe, ne povećavajući nikada razdaljinu koja nas deli od prestonice; to bi moglo objasniti razloge zbog kojih još nismo došli do krajnje granice.

Ali češće me muči sumnja da ta granica i ne postoji, da se kraljevstvo pruža bez ikakve granice i da, ma koliko išao napred, nikada neću moći da dođem do kraja. Krenuo sam na put kad sam imao više od trideset godina. Mužda suviše kasno. Prijatelji, sami članovi moje porodice, smejali su se mom planu kao beskorisnom trošenju najboljih godina života. Zapravo, malo je mojih vernih podanika pristalo da krene.

Mada bezbrižan – mnogo bezbrižniji nego što sam sada! – brinuo sam se oko toga kako ću, za vreme puta, biti u kontaktu sa svojim dragima, pa sam među konjanicima iz pratnje izabrao sedam najboljih, koji će mi služiti kao glasnici. Verovao sam, ne znajući, da je i sedam mnogo. Kako je vreme prolazilo, primetio sam, naprotiv, da ih je smešno malo; i mada se ni jedan od njih nikada nije razboleo, niti je naišao na razbojnike, niti je premorio konje. Sva sedmorica služili su mi s upornošću i odanošću koje ću teško uspeti da nadoknadim.

Da bih ih lako razlikovao dao sam im imena sa inicijalima po abecednom redu: Aleksandar, Bartolomeo, Caj, Domeniko, Etore, Federiko, Gregorio.

Nenaviknut da budem daleko od kuće poslao sam prvog, Aleksandra, uveče drugog dana puta, kada smo prešli već osamdesetak milja. Sutradan uveče, da bih bio siguran u kontinuitet komunikacija, poslao sam drugog, zatim trećeg, zatim četvrtog, jednog za drugim, sve do osime večeri puta kada je krenuo Gregorio. Prvi se još ne beše vratio.

Pridružio nam se desete večeri, dok smo podizali logor za noć, u jednoj nenastanjenoj dolini. Saznao sam od Aleksandra da je njegova brzina bila manja nego što je bilo predviđeno. Mislio sam da će, kad bude išao sam, na sedlu jednog odličnog konja, on moći da pređe, za isto vreme, dvaput veću daljinu od naše; međutim, uspeo je da pređe samo jedan i po put; za jedan dan, dok smo mi prelazili po četrdesetak milja, on ih je prelazio šezdeset, ali ne više.

Tako je bilo i sa drugima. Bartolomeo, koji je krenuo prema gradu treće večeri puta, pridružio nam se petnaeste; Caj, koji je krenuo četvrte večeri, tek se dvadesete večeri vratio. Veoma brzo sam konstatovao da je dovoljno pomnožiti sa pet dane koji su do tada prošli, da bismo saznali kada će nas glasnik stići.

Što smo se više udaljavali od prestonice, putovanja glasnika postajala su sve duža. Posle pedeset dana puta, interval između jednog i drugog dolaska glasnika počeo je znatno da se povećava; dok su mi ranije dolazili u logor jedan svakog petog dana, taj interval je sada postao dvadeset i pet; glas moga grada bio je na taj način sve prigušeniji; cele nedjelje su prolazile bez ikakvih vesti.
Kada je prošlo šest meseci – već smo bili prešli planine Fazani – interval između jednog i drugog dolaska glasnika povećao se na četiri meseca. Oni su mi sada donosili daleke vesti; koverti su stizali izgužvani, ponekad sa mrljama od vlage, zbog noći koje je njihov donosilac provodio po torovima.

Išli smo dalje. Uzalud sam se trudio da ubedim sebe da su oblaci koji prolaze iznad mene isti kao i oni iz mog detinjstva, da nebo dalekog grada nije drukčije od plave kupole iznad mene, da je vazduh isti, da je isti vetar, potpuno isti glasovi ptica. Oblaci, nebo, vazduh, vetrovi, ptice, izgledali su mi zapravo kao sasvim novi i različiti. I ja sam se osećao kao stranac.

Napred! Napred! Skitnice koje smo sretali po dolinama govorile su mi da granica nije daleko. Ja sam podsticao svoje ljude da se ne odmaraju, ućutkivao sam obeshrabrujuće riječi koje su se stvarale na njihovim usnama. Bile su već prošle četiri godine od mog polaska; kakav dug zamor. Glavni grad, moja kuća, moj otac, postali su čudno udaljeni, gotovo više u njih nisam verovao. Čitavih dvadeset meseci tišine i samoće prolazilo je sada između pojedinih dolazaka glasnika. Donosili su mi čudna pisma požutela od vremena i u njima sam nalazio zaboravljena imena, načine izražavanja koji za mene nisu bili uobičajeni, osećanja koja nisam umeo da razumem. Sledećeg jutra, posle samo jedne noći odmora, dok smo mi ponovo polazili na put, glasnik je polazio u suprotnom pravcu, noseći u gra pisma koja sam ja mnogo ranije pripremio.

Ali prošlo je osam i po godina. Večaras sam večerao u svom šatoru, kada je ušao Domeniko, koji je još nekako uspevao da se smeje, mada je bio shrvan od umora. Blizu sedam godina ga nisam video. Za sve to dugo vreme on je samo jurio kroz livade, šume i pustinje, menjajući konje ko zna koliko puta, da bi mi doneo ovaj paket koverata koje do sada nisam imao želje da otvorim. On je već otišao da spava i sutra u zoru će ponovo krenuti.

Krenuće poslednji put. U beležnici sam izračunao da ću, ako sve bude u redu, ako ja nastavim put kao dosad, i on svoj, Domenika moći ponovo da vidim tek za trideset i četiri godine. Ja ću tada imati sedamdeset i dve godine. Ali počinjem da se osećam umornim i verovatno će me smrt zateći ranije. Tako ga više nikad neću videti.

Za trideset četiri godine (štaviše, pre, mnogo pre) Domeniko će neočekivano ugledati vatre moga logora i pitaće se kako to da sam ja u međuvremenu prevalio tako malo puta. Kao večeras, dobri glasnik ući će u moj šator sa pismima požutelim od godina, prepunim apsurdnih vesti o jednom davno sahranjenom vremenu, ali zastaće na pragu, videvši me kako nepokretan ležim na ležaju, a dva vojnika pored mene s bakljama, mrtav.

Pa ipak idi, Domeniko, i nemoj mi govoriti da sam okrutan. Odnesi moj poslednji pozdrav gradu u kojem sam rođen. Ti si poslednja veza sa svetom koji je nekada bio i moj. Najnovije poruke obavestile su me da su se mnoge stvari izmenile, da je moj otac umro, da je kruna prešla na mog starijeg brata, da me smatraju izgubljenim, da su sagradili visoke palate od kamena tamo gde su stajali hrastovi pod koje sam obično išao da se igram. Ali, to je ipak moja domovina. Ti si moja poslednja veza s njima, Domeniko. Peti glasnik, Etore, koji će mi se pridružiti, ako bog bude hteo, za godinu i osam meseci, neće moći ponovo da krene, jer ne bi stigao da se vrati. Posle tebe tišina. O, Domeniko, osim ako najzad ja ne nađem granice za kojima čeznem. Ali što više idem napred, sve više se uveravam da granica ne postoji.

Ne postoji, slutim, granica, bar ne u smislu u kojem smo mi navikli da mislimo. Ne postoje zidine koje dele, ni doline koje dele, ni planine koje zatvaraju prolaz. Po svoj prilici ću preći granicu i ne primetivši je i nastaviću da idem dalje ne znajući.

Zato ja nameravam da Etore i drugi glasnici posle njega, kada mi s budu ponovo pridružili, ne krenu više prema prestonici, nego da krenu ispred mene kako bih ja mogao unapred znati što me čeka.

Neki neobičan strah se od pre izvesnog vremena javlja u meni uveče, to više nije žaljenje za ostavljenim radostima, kao što se dešavalo u prvo vreme puta. Ovo je pre nestrpljenje da upoznam nepoznate zemlje prema kojima idem.Primećujem – i to do sada nisam nikome poverio – primećujem kako iz dana u dan, što više napredujem prema neverovatnom cilju, na nebu sija neko neuobičajeno svetlo, kakvo nikada nisam video, čak ni u snovima; i kako mi biljke, brda, reke koje prelazimo, izgledaju sačinjeni od neke drukčije suštine, nego što je ona naša, i kako vazduh nosi neke slutnje koje ne umem da iskažem.

Jedna nova nada vući će me sutra ujutru još dalje napred prema onim neistraženim planinama, koje mi senke noći sada zamračuju. Još jednom ću podići logor, dok Domeniko bude nestajao na horizontu sa suprotne strane da onom predalekom gradu odnese moju beskorisnu poruku.

ponedjeljak, 9. ožujka 2009.

Objasniti i razumjeti

Nešto objasniti znači: svesti ga na nešto takvo što nam je jasno, to ovdje znači: što nam je opipljivo i pri ruci. Svako objašnjenje je uvijek taj izlaz u ono nama poznato, u kojemu se danomice umirujemo, čime u svako doba neposredno raspolažemo, što već poznajemo. Stoga pronalaženje nekog objašnjenja uvijek donosi zadovoljenje u smislu mirnoće i nepomućenosti nenapornog posjedovanja i ponašanja. Stoga objašnjenje ima uvijek onaj uvredljivi karakter, jer objašnjeno svodi na razinu oonoga što je svakom razumljivo. Gdje je nešto objašnjeno, tu se više nema što razumjeti, a to strogo zahvaćeno znači, tu razumijevanje nema nikakva mjesta i nikakva kućna prava. Razumijevanje je zapravo - uzeto u svojoj izvornoj biti - znanje neobjašnjivog, ne kao da bi ga ono objasnilo i objašnjeno tako odstranilo, nego razumijevanje ono neobjašnjivo upravo ostavlja takvim. Razumjeti neku zagonetku otuda ne znači odgonetnuti je, nego obrnuto: pustiti zagonetku kao ono za što i protiv čega nemamo rješenja u smislu svakodnevnog, kalkulirajućeg raspolaganja. Što izvornije razumijevamo, to ono neobjašnjeno i neobjašnjivo kao takvo biva šire i neskrivenije.

M. Heidegger, "Hölderlinove himne 'Germanija' i 'Rajna'"

Cognitio circa rem jest moći djelovati putem ovladavanja konstelacijom, u kojoj "stvar" nastupa, izraženo jezikom koji je u idealnom slučaju sva prirodna značenja riječi nadomjestio znakovima. Cognitio rei jest pogled na srž stvari putem distanciranog, otuđujućeg razumijevanja, izražen u jeziku čije svladavanje potrebuje najdublji životni kontakt s prirodnim značenjima riječi te otklanja svako formaliziranje pomoću znakova. U tome smjeru razvija se prirodna znanost od vremena Galileja i Newtona, a duhovna znanost od vremena velikih društvenih teoretičara, filologa i historičara prije svega 18. i 19. stoljeća. Još dugo i dalje djelotvorni ideal antike, za koju je spoznaja prirode bila pravo razumijevanje u smislu poimajućeg gledanja, a spoznaja ljudskog života ostajala je u službi života, izgubio je svoj utjecaj na nas. Mi ovladavamo prirodom koju više ne razumijemo. Mi razumijemo jedan ljudski svijet kojim više ne vladamo.
.
H. Plessner, "S drugim očima", u "Conditio humana"

nedjelja, 8. ožujka 2009.

Silazak s uma

S vremena na vrijeme primjećujem već da silazim s uma - taj osjećaj je nalik onome koji čovjek suspreže u sebi kada se spušta s visoke i opasne stijene, i već sasvim blizu spasonosnom tlu želi da zaklikće od radosti, ali se ne usuđuje, da u posljednji čas ne bi skliznuo i strmoglavio se.

A. Šoljan, "Cigančicu tko da traži"

Dioniz i maska

Dioniz nosi trag odbjeglih bogova onima dolje koji su bez bogova. Nositi trag - to je ono prenošenje ljudima znakova od bogova, ono biti-u-sredini. (...) Dioniz je sin smrtne žene, Semele, jedne od četiriju kćeri Kadma, kralja tebanskoga. Majka je izgorjela u munjinu plamenu oca Zeusa, prije nego je rodila sina, a otac ga je od plamena žara zaštitio osvježavajućim viticama bršljana. Tako od boga rođen u smrtnoj ženi, Dioniz svjedoči za bytak oboga, jest taj bytak u najvlastitijem jedinstvu. Dioniz nije tek polubog među drugima, on je izvrsni polubog. On je "da" najdivljijega, u stvaralačkom nagonu neiscrpnog života, i on je "ne" najstrahotnije smrti uništenja. On je blaženstvo čarobne opčinjenosti i jeza zbrkanog užasa. On je Jedno time što je Drugo, tj. on, time što jest, ujedno nije; time što nije, on jest. Bitak međutim za Grke znači 'prisutnost' - parousia. Bivajući prisutnim, taj je polubog odsutan, a bivajući odsutnim, on je prisutan. Simbol prisutno odsutnoga i odsutno prisutnoga jest maska. Ona je osobit simbol Dioniza, tj. metafizičko-grčki shvaćeno: izvorne upućenosti bitka i nebitka (prisutnosti i odsutnosti) jednoga na drugog. Obrnuto, upravo je taj simbol kao Dioniz odlučujuća potvrda istinitosti našeg tumačenja grčkog iskustva bitka.
*****
Izvorno kazivanje pjesnika kao zasnivanje nije samovoljno izmišljanje, nego samopostavljenje pred oluju bogova, da bi se u riječi i postanku riječi uhvatili njihovi migovi, munja, i tako se riječ sa svom njezinom skrivenom skočnom snagom stavila u narod. (...) Sam jezik ima svoj izvor u šutnji. Prvo se u njoj mora sakupiti nešto slično kao 'bytak', da bi potom bilo izrečeno van kao svijet. (...) Kazivanje je pjesništva kao događanje ono što bogove i ljude oslobađa za njihovo određenje. Bez toga kazivanja sve bi se moralo zapetljati u tami svete divljine i 'izjelo bi se' u 'vrućem bogatstvu nebeske vatre'. (...) Pjesništvo kao zasnivanje bytka jest izvorno zakonodavstvo tako da zakoni uopće ne izlaze na vidjelo a ipak se sve uklapa u sklad.
*****

Bog unosi usporavanje u silovitost kojom ono što izvire hoće samo sebe. (...) Nakon bijega bogova zemlja je bez puteva. (...) Bogovi su pobjegli, a tko je čovjek, to ne znamo. U postavljanju pitanja, tko je čovjek, mi ipak pitamo iznad njega i tako nužno mislimo nadčovjeka. U postavljanju pitanja o bogovima, ono uvijek pada ispod njih, i tako mislimo podbogove. Nadčovjek i podbogovi su isto.
*****

Što su moći čistije, to je bitniji, a to znači nužniji, njihov uzajamni odnos. (...) Što je čistiji izvor, to je čistiji, bezuvjetniji sukob moći izvora. Izvornost sukoba je to vjerodostojnija, što se ova više skriva.

M. Heidegger, "Hölderlinove himne 'Germanija' i 'Rajna'"