subota, 21. ožujka 2009.

Zbrajam

Zbrajam. Ono što sam zapisivao horizontalno zbrajam vertikalno. Treba li u tome vidjeti nešto više od toga? I da i ne. Više ne. Možda većina stvari treba da bude čitana za sebe, bez prijevoda i nasilnih usporedbi.

Stoga neću objašnjavati. Bar ne sada. Da se fakti i brojevi zapisuju horizontalno a zbrajaju vertikalno, tu zamamnu figuru ostavljam. Njoj ću se možda vratiti drugi put. Drugi put ću u nju staviti što želim i izvlačiti što mi treba.

Umjesto svega želim kazati samo jednu radost. Radost ništa ne objašnjava. Ona može biti kazna bez straha.

Naime, kad god pri zbrajanju poslije putovanja po vertikalnom nizu kažem, recimo, pišem četiri pamtim pet, i doista pišem četiri, a prenosim pet, doživljavam nešto kao kratko buđenje i veselje. Zašto? Vjerojatno to da jedno pamtim, a drugo pišem, da se jedno pokazuje a drugo skriva smatram podvalom očitoj stvarnosti.

Ne znam kako je kod drugih, ja uglavnom pamtim samo poročno. Gotovo sve što sam pamtio uvijek je stvarnost činilo nastranom i smiješnom. Tako, recimo, pišem ružu a pamtim trn, pišem socijalne reforme a pamtim zatvore, pišem riječi pamtim tijelo, pišem jelovnik pamtim ptice i zečeve, pišem dijete pamtim starca itd.

Možda se stvarima moguće i drukčije radovati, drukčije ih kazati i vidjeti. Recimo, pišem vojnika koji otresa mrava sa šinjela a pamtim potrebnoga mu anđela. Događa se i to. Međutim, takve su radosti pri mom zbrajanju rjeđe, posve rijetke.

Krije li se u svemu ovome što pišem i pamtim, a što mi pričinja zadovoljstvo, nešto drugo čemu ne dolazim do razloga? Ne isključujem.

U svakom slučaju, ako kod zbrajanja imam samo jedan vertikalni niz, i ja zbog toga ne mogu ništa pamtiti, razočaran sam i smatram se prevarenim. Čini mi se da iza tih brojeva, i tog konačnog broja, golog i vjerodostojnog, nitko i ništa ne postoji. A kakav ti je to broj?

D. Dragojević, "Prirodopis"

Nema komentara:

Objavi komentar