Tek unutar jednog kulturalno oblikovanog okvira opstanka nalazi čovjek svoju udomljenost. Regije prisnosti, onog samorazumljivog i prirodnog leže u jednoj specifičnoj duhovnoj ravni: zavičajni krajolik, materinski jezik, obitelj i ćudoređe, predaja, društveni poredak, uzori, vlastiti grad, ulica, dom, soba, stvari, sve što je u svezi sa životom. Ali što su ovi zaštitni okviri i kolotečine naše egzistencije bez tuđine, od koje nas štite, od svijeta, koji za nas ima neko zatvoreno i na kraju krajeva možda nedokučivo značenje? Samo na otvorenoj pozadini jednog svijeta koji se ne iscrpljuje u vitalnim odnošajima, koji čovjeka dovodi u nepredvidljive položaje i s kojim on mora sklapati stalno nove i lomne kompromise, drži se on u onom labilnom ravnovjesju jedne stalno ugrožavane kulture, koja i sama potrebuje zaštitu. Njezin takozvani okolnosvjetski karakter počiva u relativnoj zatvorenosti, koja se doseže u svakom zauzimanju stava spram djela, sa svakim držanjem i svakim formiranjem. Ona je nastala, izvojevana i tradicionalno zajamčena jednostranost, na koju su ljudi osuđeni, ako nisu svjesni ograničenosti svojih vrijednosti, formi ophođenja itd. Izmakne li im ova svijest – a svakodnevni život ne dopušta to da se vlastiti okvir opstanka drži u vidu – onda se ona pretvara u svijest prisnosti i samorazumljivosti: sve mora „zapravo“ biti tako, kako ono i jest na uobičajeni način.
Interesna vezanost, neprenosivost i izborni karakter duhovnog sistema nekog jezika, ćudoređa, tradicije i poretka ranga vrijednosti u njegovoj samorazumljivosti za grupe, koje s njime i u njemu žive, iskazuju utoliko dakle onu za „okolni svijet“ specifičnu zatvorenost prema vani i otvorenost prema unutra. Njegova ograničenost, koja promatraču (historičaru, sociologu, psihologu) pada u oči, ako on pored toga vidi druge sustave, slaže se tad očigledno s neograničenošću i prirodnošću, koju život u njemu posjeduje zahvaljujući ovom svom naočnjaku. Što je onda bliže negoli ovu situaciju formalno izjednačiti sa životnom situacijom jedne libele ili neke morske zvijezde, u kojoj nastupaju samo libelne i morskozvjezdane „stvari“, u aspektu apsolutne prisnosti i neograničenosti, kojemu organizmi zahvaljuju naočnjak svojih planova gradnje?
Ali ova zatvorenost prema vani i otvorenost prema unutra, ova prisnost i samorazumljivost jednog duhovnog životnog prostora, u kojemu mi ljudi u svagda drugačijim predajama možemo postati velikima i primjereno navici ostajemo sputanima, ako se njegovome djelokrugu ne uspijemo oduprijeti ili ako nas se iz njega ne istrgne, ne daju pravo, da ga se označi kao okolni svijet, niti u singularu niti u pluralu. Kao što neki duhovni kostur od jezika, vrijednosti, dobara i običaja u svoj svojoj zatvorenosti i neprenosivosti ujedno ostaje i prema vani otvoren te tvori mostove prema drugim duhovnim kosturima ranijeg vremena i susvijeta, omogućuje provide u tuđi duhovni život, tako se on jasno izdvaja i iz okolnosvjetskih veza čisto vitalnog i emocionalnog karaktera, u kojima mi ljudi s našom dubinskom osobom živimo, predsvjesno, afektivno, instinktivno. Ako se na ove niže, nagonima uvjetovane, osjećajima bliske i u tjelesni opstanak pritvorene vezanosti primijeni Uexküllova shema, onda ona naspram specifično ljudskih dostignuća opstanka gubi svoj smisao. Jer ona se zadobivaju na smisleno slobodnim iako raspoloživim datostima, ne poput životinjskih dostignuća opstanka koja su vođena ozvučenjima i u njima su pohranjena, nego su ugrožena prekomjerjem svoje ne više raspoložive težine vlastite sadržine, skrivenog, neizvjesnog značenja; ugrožena provalom onog besmislenog i protusmislenog, na čijoj otvorenoj pozadini smisao i značenja istom zadobivaju svoju izrazitost.
Interesna vezanost, neprenosivost i izborni karakter duhovnog sistema nekog jezika, ćudoređa, tradicije i poretka ranga vrijednosti u njegovoj samorazumljivosti za grupe, koje s njime i u njemu žive, iskazuju utoliko dakle onu za „okolni svijet“ specifičnu zatvorenost prema vani i otvorenost prema unutra. Njegova ograničenost, koja promatraču (historičaru, sociologu, psihologu) pada u oči, ako on pored toga vidi druge sustave, slaže se tad očigledno s neograničenošću i prirodnošću, koju život u njemu posjeduje zahvaljujući ovom svom naočnjaku. Što je onda bliže negoli ovu situaciju formalno izjednačiti sa životnom situacijom jedne libele ili neke morske zvijezde, u kojoj nastupaju samo libelne i morskozvjezdane „stvari“, u aspektu apsolutne prisnosti i neograničenosti, kojemu organizmi zahvaljuju naočnjak svojih planova gradnje?
Ali ova zatvorenost prema vani i otvorenost prema unutra, ova prisnost i samorazumljivost jednog duhovnog životnog prostora, u kojemu mi ljudi u svagda drugačijim predajama možemo postati velikima i primjereno navici ostajemo sputanima, ako se njegovome djelokrugu ne uspijemo oduprijeti ili ako nas se iz njega ne istrgne, ne daju pravo, da ga se označi kao okolni svijet, niti u singularu niti u pluralu. Kao što neki duhovni kostur od jezika, vrijednosti, dobara i običaja u svoj svojoj zatvorenosti i neprenosivosti ujedno ostaje i prema vani otvoren te tvori mostove prema drugim duhovnim kosturima ranijeg vremena i susvijeta, omogućuje provide u tuđi duhovni život, tako se on jasno izdvaja i iz okolnosvjetskih veza čisto vitalnog i emocionalnog karaktera, u kojima mi ljudi s našom dubinskom osobom živimo, predsvjesno, afektivno, instinktivno. Ako se na ove niže, nagonima uvjetovane, osjećajima bliske i u tjelesni opstanak pritvorene vezanosti primijeni Uexküllova shema, onda ona naspram specifično ljudskih dostignuća opstanka gubi svoj smisao. Jer ona se zadobivaju na smisleno slobodnim iako raspoloživim datostima, ne poput životinjskih dostignuća opstanka koja su vođena ozvučenjima i u njima su pohranjena, nego su ugrožena prekomjerjem svoje ne više raspoložive težine vlastite sadržine, skrivenog, neizvjesnog značenja; ugrožena provalom onog besmislenog i protusmislenog, na čijoj otvorenoj pozadini smisao i značenja istom zadobivaju svoju izrazitost.
*
H. Plessner, "O svjetsko-okolnosvjetskom odnosu čovjeka", u "Conditio humana"
Nema komentara:
Objavi komentar